Čobanče u planini
rukama oblake dira.
Potrbuške ili stojeći
u diple svira...
Njega pozdravljaju
prvi sunčani traci,
a rashlađuju izvori
i hrastovi stogodišnjaci.
On je brzonog,
vitka struka,
on se ne plaši
ni zmije, ni vuka.
Njega uspavljuje
pčela zuka,
medvjeđa buka
i vjetrovi što zavijaju u klancu -
ko psi na lancu...
On ne zna
za svjetla grada,
trolejbuse i tramvajske pruge,
zato on gleda:
raznobojne duge,
zvijezde, šarene ptice
i mjesečevo žuto lice...
On sluša, vidi,
kako se rađa oluja, grom,
jer tu, u planini -
njegov je dom.
Post je objavljen 14.02.2008. u 14:00 sati.