Svi mi nosimo maske.... skrivamo se iza nekih fasada, a naše ponašanje je omeđeno raznim pisanim i nepisanim normama.
O svim ljudima koje poznajemo imamo neko mišljenje. Mišljenje o njima izgrađujemo na temelju njihovih postupaka prema nama i drugim ljudima, na temelju njihovih životnih rezultata, ponekad i na temelju nekih tračeva, pa i naših predrasuda. No ponekad naši senzori u njima čitaju i ono što ne vidimo... ono što oni ne pokazuju, a mi to ipak osjećamo i otkrivamo, a da si ne znamo objasniti o čemu se to radi. U tom očitavanju skrivenih ljudskih osobina izviru dobro i zlo.
Ljudi se trude svidjeti drugim ljudima. Vole se sviđati nadređenima, kolegama, muškarci ženama, a žene muškarcima. U tim nastojanjima ponekad znaju biti tako prozirni i smiješni... a mi sve to vidimo i jedva se suzdržavamo da ne prasnemo u smijeh i da glasno ne prokomentiramo svoja opažanja. Ponekad i prokomentiramo.... ali onda ih to rastuži. Možda smo i sami na isti način smiješni nekim drugim ljudima.... na isti način pročitani.
Kada dvoje ljudi čitaju isti tekst.... ne moraju ga isto razumijeti. Tako je i sa ovim čitanjima. Sve te simbole govora tijela i svega onoga što se jasno ne izriče ljudi mogu pročitati ispravno, ali često i pogrešno.
Prezirem trač.... i ne volim slušati sve te priče... jer one nam se urezuju u svijest i kad god sretnemo neku osobu sjetimo se svih tih bljuvotina koje smo čuli... bez obzira da li vjerujemo ili ne vjerujemo u njih. Ljude volim sama upoznavati... strašno ih volim slušati, gledati njihove pokrete, slušati boju njihova glasa, tražiti iskru u njihovim očima.
Izbjegavam snobovska društva, izbjegavam prepričavanje tuđih života... no imam jednu drugu... strašnu manu.
Eh... da je na papir preslikati sve te slike koje vrtim u svojim mislima kad razgovaram s ljudima... da je sve to pretočiti na papir.... bilo bi tu materijala za tužbe, bilo bi tu štofa da nadležni crkvenjaci istjeruju vraga iz mene.... jer ponekad sam zbilja odvratna.
Inače strašno volim ljude. To je kad o toj ljubavi govorim generalno. Često iza ružnih i hladnih maski prepoznajem prave čarobnice i čarobnjake... predivne duše. Često ispod etiketa koje nisu IN pronađem predivnih ljudi, ali ove moje odvratne misli se dešavaju kod određene vrste ljudi. To su oni koji se smješkaju, strašno se prave pametni... oni i jesu pametni, ali svoja znanja i pamet koriste za podmetanja, smicalice, trač i osobni probitak.... ne vole baš previše raditi, ali se vole okoristiti tuđim radom... vole se okititi tuđim perjem... to su manipulatori.
I oni obično imaju umjetne... skupocjene zube. Široko se osmjehuju.... muškarci su kavaliri... rasipaju se u dokazivanju svoje kavalirštine na svakom koraku, a takve žene su obično cendrave, afektiraju dok pričaju i ne znaju što bi od silnog prenemaganja.
Njima je strašno važno da budu viđeni i da se svima sviđaju. Svoje rečenice započinju uvijek osobnom zamjenicom JA. I mudri im obično podilaze.... ili ih izbjegavaju... jer takvima se nije dobro zamjeriti. A oni koji nisu baš previše mudri stalno imaju otvorene rane od takvih spodoba.
I onda kad se netko iz te skupine raskokodače ispred mene... obično šutim, slušam, a misli mi uopće nisu damske, pristojne... to su misli prave grešnice... prostakuše i divljakuše.
Naše misli su najveće bogatstvo.... one su jedino što doista posjedujemo... jedino što nam nitko ne može ukrasti, nasilno oduzeti, nasilno ih pročitati. U njima možemo nekoga izvrijeđati, možemo nekoga pomaziti, poševiti, pohvaliti... ili zaključiti da je netko toliko nenapet... da nam je totalno bez boje, okusa i mirisa.
Blogeri... zamislite da se naše misli o drugim ljudima naslikaju kao slika ili napišu kao priča.... one koje ne izgovaramo, ali sigurna sam da ih svi imamo i da ih živo proživljavamo u kontaktu s drugim ljudima. Uf... bilo bi tu raznih čudesa....
Muškarci koji mi idu na jetricu (a ne mogu im to uvijek glasno izgovoriti) su najveće žrtve u mojim mislima. Često o njima mislim na način: „Jadnaaa li ona žena koja se jutrom probudi i tebe ugleda pored sebe!“ ili „Sigurno imaš malog kad si takav kompleksaš!“ ili „Eeee moj jado... dugo ti nisi ševio!“
Kad mi se neki muškarac sviđa.... tada na njemu prvo vidim niz drugih stvari prije no što mi na pamet padne njegovo spolovilo, ali kad mi neki nije simpatičan... tada obično sve ono što je na njemu odvratno povezujem sa njegovom eventualnom spolnom nemoći i sličnim stvarima.
Blogerice, jeste li i vi ovako bezobraze u svojim mislima... ili su vaše slike iz glave pitome, damske i lijepe?
Blogeri.... kakve su vaše misli kad vam žene nisu simpatične? Ne morate mi opisivati svoje misli kad su vam žene napete.... da nam se tema ne pretvori u pornić.
Priča anonimnog autora....
Naslikano nevidljivo
U potrazi za poslom jedan slikar dođe u manje mjesto.
Među onima koji su željeli da ih slikar naslika bio je i mjesni pijanac.
Premda je bio prljav, neobrijan i poderan, sjedio je dostojanstveno pred slikarom.
Umjetnik je radio nešto duže nego što je to bilo uobičajeno.
Tada ustade i pokaza pijancu sliku.
„To nisam ja“, reče mu pijanac ugledavši urednoga i lijepo odjevenog muškarca na slici.
No umjetnik, koji je vidio unutarnju ljepotu ispod pijančeve zapuštene vanjštine, odgovori mu: „Ali možeš postati.“
Zato se ja nikada ne bih dala slikati.... zamislite da mi slikar pročita misli... i stavi ih na papir...
Post je objavljen 13.02.2008. u 17:29 sati.