u ispitima do grla malo me deprimiraju ti ogromni zalogaji učenja i fascinirana sam činjenicom da sam tek sad udarila bijesno onu vreću za boksanje.
ne pije mi se nikakav mirisni čaj- rooibos s cimetom i šljivom, crna snježna pahuljica ni višnja koja razbuđuje...pije mi se onaj gorki, uz dvije kockice tamnog Madagaskara...ipak sam i žena, zar ne?
crtaju mi se ljudi i upijaju mi se ljudi , stvara mi se jer želim izići iz učenja...rekoh: dosta!
i nakon što sam se smijala kao nikad kad su šalabahteri frcali na sve strane (a i moj je izdajnički ispao ispod klupe u sedmici, i bio stavljen iza mene od ruke lovranski spaljene asistentice) shvaćam da je KIT prevelik za mene...prevelik za mene umornu i jadnu, te ga odbacujem sa svojih leđa i odlučujem da je ipak vrijeme da prestanem biti brucošica :-)
Vrijeme drago...kamo bježiš? Nadam se Urbanom spasenju za Valentinovo u obliku zelenih oblačaka i glazbe za moju dušu. Žeđam za pivom...
u obliku male crne djevojčice vidim jednu moju davnu tugu iz djetinjstva i kao da proživljavam njene strahove...mala crna djevojčica kojoj ne znam kako pomoći...
toliko za sad jer se bacam u zadatke...sve u nadi da u ovoj veljači vidim i udahnem more...
Post je objavljen 06.02.2008. u 19:58 sati.