Ponekad je jezerce, nakratko znalo postati bekanovo kupalište. Nama djeci je bilo uživanje gledati kako se kupa u barici, no ne bi se kupao zato što je to želio ili mu je bilo u krvi, nego je morao na kupanje ako bi baka zaključila da je njegovo runo previše prljavo. Zavezali bi mu jedan kraj užeta oko rogova i doveli ga do ruba barice, a onda gurnuli u vodu. Odlično je plivao, ali teško da bi mogao izaći iz vode služeći se svojom snagom, jer je obala jezerca bila previše strma. Tek kada bi baka primijetila da se umorio, davala bi znak rukom ujaku koji je držao drugi kraj užeta da ga snažno povuče iz vode. Otresao bi kapi vode sa svog runa i nastavio pasti travu, privezan za deblo jedne od mnogih šljiva koje su rasle uokolo. Ubrzo bi sunce učinilo svoje i čisto runo bi zasjalo, a baka bi ga znala pogladiti, tepajući bekanu da je njezin ljepotan i čistunac. Voljela ga je kao rijetko koju od životinja kojima je bila okružena.
Nikad neću zaboraviti tog ovna i njegove rogove!
Jednom je prilikom bekan pasao travu na njivi, poviše i podalje od jezerca, a privezan za drveni i u zemlju zabijen kolac. Uz njega su slobodno pasle dvije ovce, a ja sam se u blizini zabavljao izazivajući borbe žutih i crnih mrava. Donosio bih dijelove razrušenog mravinjaka žutih, do mravinjaka crnih mrava, koji bih isto tako razrušio i onda promatrao uznemirene crne kako napadaju zatečene žute. Bilo je jako zanimljivo. U jednom trenutku, dok sam bio zadubljen u napetu situaciju na mravljem bojnom polju, osjetih snažan udarac u leđa i tren kasnije nađoh se potrbuške na tlu, zaprepašten, s licem u mravinjaku. Brzo ustadoh i prije nego shvatih što se zbiva, nađoh se ponovno; ali ovog puta okrenut leđima tlu, srušen udarcem koji mi je došao s boka. Shvatio sam da se bekan oslobodio i napada me svojim tvrdim rogovima te pomislio kako moram pobjeći od njega, ali ubrzo se moja zamisao pokazala jalovom, jer mi životinja nije davala uzmaka. Bio je uporan i brz, a ja iznenađen prestrašen i izbezumljen. Počeo sam vriskati i dozivati baku, a ovan me je svako malo udarao rogovima i rušio na tlo. Dobrano me je već bio ugruvao i kad mi se činilo da nema nade, u mojem se vidnom polju pojavila baka. Trčala je prema nama držeći visoko uzdignut podeblji štap i nervozno mahala njime. Ovan se nije dao smesti sve dok nije dohvatila slobodni kraj užeta koje je on vukao za sobom i privukla ga bliže sebi. Bili su potrebni udarci štapom da bi se primirio bekan, a uplašenog i uplakanog dječaka, smirio je topao bakin zagrljaj te njene utješne riječi i poljupci.
Izbjegavao sam od tog dana boraviti u blizini napasne životinje, ali isto tako mogu reći da mi je bilo jako žao kad su ga klali. Njegovo runo je još godinama kasnije služilo kao topla prostirka i podsjećalo me na njega.
Post je objavljen 03.02.2008. u 19:42 sati.