Pregled posta

Sebičnost je ubila ljubav

Ne osjećam se ni mladom, ni starom.... osjećam se kao teta u srednjim godinama... i mislim da sam upravo sada u dobi kada mogu pošteno pisati na ovu temu.
Gledajući prirodu vidimo savršeni red i smisao. Izmjenjuju se godišnja doba pravilnim ritmom, izmjenjuju se rađanje i umiranje.
U društvu se taj red malo poremetio.
U ovoj trci za materijalnim na visokoj cijeni su mladost i jurnjava.
Svi smo u poduzećima imali prilike svjedočiti kako kolegice i kolege koji su bogatiji godinama teže i sporije prihvaćaju promjene. Isto tako svi smo svjedoci kako ljudi bogatiji godinama teže pronalaze posao, a svjedoci smo i sramotno ponižavajuće situacije u kojoj se danas nalaze naši umirovljenici.
Poznajem mnoge stare ljude koji žive sami... na rubu siromaštva, a svoju djecu i unučad viđaju jako rijetko. Izgovori djece su redovito da se nema vremena, mora se zarađivati kako bi se moglo živjeti.
I upravo u tom grmu leži zec!
Mladi su prekrasni.... puni energije, brzi, lijepi, sposobni. No mladost koja je sama sebi dovoljna postaje siguran put u neki ružan svijet... svijet sebičnosti i iskrivljenih vrijednosti.
Djed i majka su mi često pričali o njihovom odnosu prema starijima..... ti odnosi su u mojoj mladosti bili bitno drugačiji, a sada... u mladosti moje djece opet su bitno različiti.
Poštovanje prema starijima postalo je otrcana fraza.... rečenica koja kod mladih izaziva podsmijeh. Kako će poštovati nešto što je sporo, staro i potrošeno?!!!! Danas je moderno platiti bivšim robijašima da prebiju profesoricu iz matematike ako je stara previše stroga i zahtjevna.
Polako stasa generacija koja nije imala prilike sjediti u bakinom i djedovom krilu.... generacija mladosti i brzine, koja je odrasla bez priča koje pričaju bake, s ključićem oko vrata... to je generacija koja živi na brzoj hrani, vozi se na brzim biciklima, motorima, autima, koja uči brzo čitanje, koju zanima brza zarada... to je generacija kojoj se žuri i nema vremena poslušati što to preci šapuću.
Takva mladost je sebična mladost. Kome odgovara sebičan pojedinac? Moćnicima! Sebičnim pojedincima se lakše manipulira. Kod sebičnjaka smo sigurni da se ne mogu udružiti i dogovoriti s drugim ljudima..... ne mogu protestirati.... jer oni u svojoj sebičnosti ne znaju dijeliti s drugim ljudima.
U ne tako davno vrijeme u domaćinstvima su živjele tri i više generacija. Međusobno su si pomagale, zajedno su stvarale i osiguravale budućnost. Već su generacije (nešto starije od mene) odlučile živjeti samostalno i u „miru“.... Kad se malo potrudimo pratiti statistiku i proučiti u kakvoj je situaciji današnja obitelj.. već u skoroj budućnosti naziremo još sakatiju obitelj. Ne, da u njoj više nema staraca (djedova i baka).... u njoj neće biti ni roditelja u paru koji će zajednički skrbiti o djeci. Takvim... sve manjim obiteljima osigurava se sve veća potrošnja i sve veća otuđenost i sebičnost.
Čitajući blogove mladih, starijih i starih svuda nailazim na riječ LJUBAV. Svi su u potrazi za ljubavlju. Gdje je nestala? Gdje se sakrila? Ne, nje nema u velikim tržnim centrima, nju ne može osigurati politika..... nju nam neće darovati neki slučajni prolaznik kojeg sretnemo na životnom putu. Ljubav se spoznaje u djedovom i bakinom krilu.... u toplini doma.... u mirisu domaćeg kompota koji baka skine s police kad vani ugledamo prve pahulje snijega.
Zadnjih desetljeća svjedoci smo porasta kriminala. No zadnjih dana mi se čini da se ljudi više ne ubijaju obično.... nije više dovoljno pregaziti nekoga autom (namjerno).... ma treba ga gnječiti 10 minuta. Kakav li to mora biti osjećaj?!!!! Pitam se.... da li se u tom trenutku taj čovjek osjećao moćno? Traži li i on ljubav?
Nedavno je moj mlađi sin pronašao moju knjižicu koju imam kao davaoc krvi... pa je pitao:
„Koliko ti plate kad daš krv?!“ Kad sam rekla da se to ne plaća.... on nije mogao doći k sebi od čuđenja: „Pa zakaj onda daješ krv? Još bi kužil da daš nekome kog znaš.... ali ovak.... ti zbilja nisi normalna!“ I kada mi to kaže dijete kojemu pričam priče od kada se rodio, svaki moj dan je posvećen njemu i bratu.... ja ozbiljno postajem zabrinuta za ovaj svijet.
I tako.... kad se pojedinci pretvore u sebičnjake.... koji su neopasni za moćnike jer su kao pojedinci slabiji no u grupi.... polako na površinu ispliva spoznaja da je sebičnost razorna i za samog pojedinca. Kod ljudi koji ne znaju potražiti u sebi dobro.... a još se manje trude dobro tražiti u drugim ljudima i svijetu oko sebe... dolazi do teških razočarenja kad skuže da ne mogu posjedovati partnera, da ne mogu posjedovati vlastitu djecu. Tada mamine princeze vrište od tuge..... lupaju nožicama u pod... a tatini kraljevići sjedaju i brze automobile i svoj bijes iskaljavaju na cestama.
Imam osjećaj da se u današnje vrijeme slobodom smatra vladavina nagona nad razumom.... nemoral i razuzdanost. No to nije istinska sloboda. Slobodu spoznajemo tek onda kada postanemo svjesni prava na tu slobodu svih ljudi koji nas okružuju. Tek kada je priznamo drugim ljudima i sami postajemo slobodni.
Čitam na forumima djecu od 15 godina... pa dalje..... i čudim se.... Oni razgovaraju o depresiji, spominju terapije koje su im propisane.... to su nazivi lijekova za koje ja nikada nisam ni čula. Raspravljaju o samoubojstvima.... samoći.... i svima baš svima – nedostaje ljubav. Kada im zatitraju srčeka od neke topline koju nisu upoznali.... nego ih je okrznula slučajno oni je požele zarobiti.... oni je požele posjedovati.... Nisu krivi zbog tog pokušaja. Pa tako ih učimo od najranijih dana. Neki će na životnom putu sami naučiti da najveće vrijednosti ne možemo posjedovati, ali im možemo dozvoliti da nas obogate..... i da je u tome najveća ljepota i bogatstvo života.... a mnogi će nesretni umirati u depresijama i crnim mislima.... nezadovoljni cijelog života.... jer nisu imali nikoga da ih nuna u krilu i prišapne im što je to ljubav....

Paulo Coelo "Jedanaest minuta"

"Bila jednom jedna ptica. Krasio ju je par savršenih krila i divno, šareno svjetlucavo perije. Bila je to životinja stvorena da slobodno leti nebom, da uveseljava one koji bi je vidjeli.
Jednoga dana neka ju je žena vidjela i zaljubila se u nju. Zapanjeno je promatrla njezin let, srce joj je jače zakucalo, oči zasjale od osjećaja. Pozvala ju je da zajedno lete i putovale su nebom u potpunome skladu. Ona se divila, duboko poštivala i slavila pticu.
No tada se dogodilo: možda je ptica htjela upoznati neke daleke planine! I žena osjeti strah. Strah da to nkada više neće osjetiti s drugom pticom. I osjetila je zavist, zavist zbog velikih mogućnosti te ptice da leti.
Osjetila se usamljenom.
I pomislila:
Napravit ću klopku. Sljedeći put kada se ptica pojavi, više neće moći otići.
Ptica je isto tako bila zaljubljena i vratila se sljedećeg dana, upala u zamku i ostala zatvorena u krletci.
Svaki je dan gledala pticu. To je bio predmet njezine strasti i ona ju je pokazivala prijateljicama koje su govorile: "Pa ti imaš sve." No. došlo je do neobične promjene: kako je imala pticu i više je nije morala osvajati, izgubila je za nju zanimanje. A ptica nije mogla letjeti i ostvarivati smisao svog života, počela je mršavjeti, izgubila sjaj, postala ružna - i žena više nije obraćala pažnju na nju, samo ju je hranila i čistila njezinu krletku.
Jednog lijepog dana ptica je uginula. Žena je osjetila duboku tugu i počela misliti na nju. Ali nije se sjetila krletke, sjećala se samo dana kada ju je prvi puta vidjela kako zadovoljno leti među oblacima.
Da je razmislila o sebi, shvatila bi da ju je kod ptice najviše uzbuđivala njezina sloboda, snaga krila u pokretu, a ne njezino fizičko tijelo.
Bez ptice, i njezin je život izgubio smisao, i smrt je pokucala na vrata.
"Zašto si došla?" upita žena.
"Da bi ti mogla ponovo s pticom letjeti nebom," odgovorila je smrt. "Da si je pustila da slobodno odlazi i vraća se, voljela bi je još više; no sada sam ti ja potrebna da bi je ponovo pronašla."


Post je objavljen 03.02.2008. u 11:19 sati.