O UMJETNOSTI
Suvremeni samo odabranici likovnog izraza koji vladaju tehničkim dosjetkama i novitetima ispraznih formi, pojavljuju se u kriznim razdobljima društva kao njegov odraz.
Poput krumpirove zlatice koja zaposjeda njegovo raslinje izjedajući ga do samog temelja hirom svoje imperativne dominantnosti avangardno uzvišenih praznina.
Brzo se prepoznaju sigurnom samouvjerenošću i čestom baratanju uskličnicima.
Svojom vanjštinom vam odaju na znanje da je umjetnost njihovo vlasništvo, što često rađa međusobne prepirke u otimačinama kojekakvim „autorskim pravima“ nad novim izražajnim stilom,pa čak i bojom.
Roditelj jedne studentice u njemačkom gradu Mannheimu požalio se da je kćerka prošle godine oborena na prijemnom ispitu jedne tamošnje akademske ustanove. No, upoznavši osobu upućenu u problematiku naših civilizacijskih zavrzlama, poslušan je savjet da svoju talentiranu kćerku sljedeće godine uputi na prijemni ispit na berlinsku Akademiju, i pod strogim instrukcija da sobom ponese oveći arak papira te išara ga crvenim pastelom.
I jeli djevojka konačno položila taj željeni ispit?
Da bome da jest. Davno je ona i završila svoj studij „Lijepih umjetnost“, te stečenom diplomom završila negdje u općem sivilu svojih brojnih kolega, zamijenivši svoju originalnu osobu za neku pohabanu kopiju zvanu trend ili avangarda.
Studentica treće godine znamenite akademije Brera, domovine velikih umjetnosti Italije, našavši se u ateljeu gdje se još uvijek njeguje zanat, izrazila je svoj interes za sad već ismijani pristup umjetnosti.
Na pitanje što vam predaju profesori uslijedio je kratak odgovor: „Ništa, svog profesora tek sretnemo na hodnicima ustanove pet—šest puta godišnje.“
Svu svoju pedagošku sposobnost, navodno, ti mudraci upražnjuju međusobnim
kolegijalnim takmičenjem tko će od njih pružiti više „slobodnih izražajnosti“ svojim studentima.
Iduće se godine naša studentica predstavlja slobodnim odabirom diplomskog svojom filmskom vrpcom. Dugo je čekala sa namještenom filmskom aparaturom svog profesora. Uzalud, jer nije stigao. Zatekla ga tek drugom prilikom ispisujući još jednu diplomu..
S druge pak strane nalaze se tamo predavači svojih veoma izoštrenih stilova, i oni, van toga ne priznaju ništa, svojim studentima najmanje. Očito da im je jedini cilj ovjekovječenje vlastitih „otkrića“, zlorabeći pri tom vlastiti autoritet ocjenjivača i neprikosnovenog sudca vlastitih vrjednota što trebaju biti prenijete idućim generacijama u obliku njihove kopije.
Koliki se pri tom pitamo: jesu li nam se djeca rodila da krenu u život vlastitom osobom, ili smo ih donijeli na ovaj otužni svijet tek da postanu kopije onih koji vlastitu osobu nisu također nikada upoznali, niti im je do toga stalo, od kako ju je jedno bolesno društvo odbacilo u koš „ dekadentnog“
.
Post je objavljen 22.01.2008. u 19:24 sati.