Četvrtak
Sjedila sam na krevetu i gledala kroz prozor. Bilo je 6 ujutro, a veoma je neobično vidjeti mene budnu tako rano. Jednostavno više nisam mogla spavati. Izgleda da sam navikla na rano buđenje tijekom kazne.
Još uvijek me mučio onaj jučerašnji loš predosjećaj. Odakle je došao? I zašto? Nije imalo smisla... Nikad nisam osjetila takvo što bez ikakvog razloga, iz čista mira.
Zalupila sam vratima školskog ormarića. Bilo je vrijeme za biologiju. Taj sat sam inače slušala zajedno s Hannom i Serenom, ali ovaj put mi ih se nije dalo čekati, pa sam sama krenula prema učionici.
Skrenula sam iza ugla, kad sam se zabila u čovjeka s naočalama... Počeo se ispričavati i kupiti knjige koje su mi ispale iz ruku. Izgledao je skroz zbunjeno. Nikad ga prije nisam vidjela, ispričao se još jednom i napomenuo da je novi u školi pa se ne snalazi. Novi u školi? Nije da izgleda baš mladoliko, tako da sam isključila opciju da je novi učenik. To bi ipak bilo previše...
Ponovno sam ga vidjela već idući sat. Kojeg li čuda, došao je kao zamjena profesorici iz biologije koja je bila bolesna. Bolesna? Profa iz biologije? To mi nikako ne ide u glavu... Jer ta profesorica je najjača i najzdravija osoba koju znam. Sumnjičavo sam primijetila da je atmosfera u razredu postala strogo radna, nije se čula ni muha. Zar je to u ovoj školi, čijim je učenicima zabava na prvom mjestu, moguće? I to kod ovako naizgled zbunjenog profesora? No činilo mi se kao da profesor dobro zna što radi.
Predstavio se kao dr. Deek, čudni znanstvenik - taj je nadimak zaradio već nakon prvog sata. Toliko se uživi u svoja predavanja, da je fascinantno tek pratiti njegove smiješne pokrete dok pokušava objasniti nešto samo njemu poznato.
Pogledala sam na sat. Bilo je 2.11...ne, čekaj! 2.45?? Učinilo mi se ili...? Pogledala sam oko sebe i primijetila da su svi jednako zbunjeni kao i ja. Sat...već je završio a ja se sjećam samo početka predavanja... Osjetila sam bol u glavi...osjećaj kao da mi je netko iščupao pramen kose....
Svi su već napustili učionicu osim mene, još uvijek zadubljene u misli. Pokušavala sam se sjetiti proteklog sata, ali uzalud. Vrata su se lagano otvorila i kroz njih je povirio Chester.
- O, tu si! Tražio sam te posvuda... Nešto nije u redu? - primijetio je moj prazni pogled.
- Ne znam... Kako da ti objasnim... Kao da sam izgubila djelić života...''
Sjeo je pokraj mene. - Ima li to veze sa predavanjem onog novog profesora?
- Ha? I tebi se dogodilo nešto slično, ili? - upitala sam ga.
- Zapravo, do sad sam mislio da sam zaspao na satu. Ali moram reći da to da si i ti zaspala djeluje dosta...nemoguće. Tako da sam sad već postao zabrinut... Jesam li stvarno zaspao? I još ta bol u glavi... Kao da mi je neko čupo dlake...!
- Moolim?? I mene je boljela glava, ali ne bi ništa primijetila da nisam pogledala na sat...i...i kazaljke su odjednom promijenile smjer...!
- Primjećuješ li da se u zadnje vrijeme događaju malo pre neobične stvari?...Recimo moje ruke... - uzeo je zgužvani papir s poda i gledao kako sagorijeva u rukama.
- Bi li to moglo na neki način postati korisno?
No ja sam gledala preko njegovih ramena.
- Hej...! - uzviknula sam, i u tom trenutku vrata koja su dotad bila pritvorena su se zalupila.
Potrčala sam prema njima i izišla na hodnik. Bio je prazan...
[Tek sada se priča počinje zapletat, u pravom smislu te riječi (znam, dugo mi je trebalo)... I tek sada ja krećem radit linkove, tako da obavezno komentirajte! Ako se čitamo, stavit ću vas...]
Post je objavljen 15.01.2008. u 00:03 sati.