Marketing
Depra opet napada ili Teška filozofija (nazovite ovaj post kak oćete)
Vratila se je ukomirana, zeznuta, sjebana... kak god oćete. Unatoč svim trudovima i naporima da se samo nastavim smijati bez obzira na to kak se osjećam iznutra, depra me opet napala. Povukla u svoj samotni i žalobni stil života. Postigla da se osjećam izolirano, okrutno odvučenom od ostatka svijeta, a dijeli me jedno tanko neprobojno staklo. Ko da svi oko mene mogu i osjećaju ljubav, svaki dan kraj sebe imaju nekog ko će ih zagrlit, poljubit, napravit da se osjećaju voljeno, da pripadaju u ovaj svijet. A ja, ko da nikad primila ili dala ljubav. Više ne znam dal je u redu da nekom kažem da ga volim, kad ne znam jel to istina... Kao da me umjesto ljubavi griju (ili hlade) tamne ruke nelagode... Vuku me u neizlaznu situaciju, punu tamnih tunela i slijepih uličica, uvjeravajući me da će svi biti u redu... a ja se sumnjičavo okrećem oko sebe gledajući pruža li mi netko ruku, zove li me tko u zagrljaj? Zašto je tako teško zagrlit nekoga? Ništa te ne košta- jednostavno se daje i prima... A više se nitko ne grli. Osoba koja nekog zagrli, a ne hodaju i nisu obitelj, odmah biva napadnuta i ismijana, samo zato što je nekom htio podignut raspoloženje, pokazat mu da nije sam na svijetu. Ne mislim na neku isprazni zagrljaj, koji se poklanja samo radi "pristojnosti", nego onaj, koji se daju iz ljubavi, brige... Samo zagrljaj je potreban da obrišeš suze, samo zagrljaj... A ako zamislimo da je zagrljaj maramica, zauvijek ću imati lice mokro od suza- ponestalo mi maramica 
...
P.S. Kak vam se sviđaju promjene?
Post je objavljen 10.01.2008. u 15:38 sati.