Nakon godinu i pol dana još te uvijek tražim u drugim ljudima... Vidim te u tuđim očima... osjećam te tuđim dodirima... Topim se u tuđim zagrljajima... upotpunjavam tuđim usnama... Krijepim tuđim poljupcima. Svatko ima nešto tvoje što me vrati u život nakratko... Samo nakratko... samo ponekad. Netko oči... netko osmjeh.. onj iskreni.. ludi...dječački... netko crnu kosu... netko sočne usne... netko budalaste priče... otkvačeni smisao za humor... jake ruke koje me grle kad plačem... netko majicu koju skida kad se opijem, da me pokrije njome... netko dlanove da njima obriše moje lice od suza... netko da me grije kad je hladno... Svatko ima ponešto... ali ni kad sve njih zbrojim, opet ti nisu ni do koljena... Zašto me strah da nikad neće nitko ni biti?!?!??! Zašto me strah da ni s kim nikad neću doživjeti što sam doživjela s tobom, ono vrijeme dok sam bila najsretnija na svijetu. Dok sam imala šareni šeširić na glavi, lepršavu haljinicu, i šetala poljem tratinčica dozivajući tebe... vičući tvoje ime... Hoće li ikad itko doć na to polje posuto tratinčicama?! Da te zamjeni?! Da me oživi? Da me podsjeti što znači onoliko voljeti? Hoće li netko opet doći i čarobnim kistom ocrtati linije sreće na sad već tmurnom puteljku pokraj polja tratinčica... Hoće li netko vratiti sunce u moje obraze i podsjetiti me na tebe... podsjetiti koliko netko nekom može značiti? I da ga nikad ne zaboravim... I da me nikad ne zaboravi...
Post je objavljen 20.12.2007. u 19:20 sati.