Ujutro sam odlučila,napast ću arhivu vlastitog bloga i preći cijelu prošlost,u sve ove 2 god. i 2 mjeseca.Iskreno,nakon polovice sam odustala,nakon 3 sata listanja (pametni bi rekli "na što ona gubi vrijeme").al nije mi žao jer sam se nasmijala,prisjetila.zanimljivo je kad se ta ladica otvara,a žalosno kad zapne...i detalji iz sjećanja nikako da izađu na vidjelo.
čitala sam i komentare,neki me stvarno nisu podnosili,mislim,potpis je bio "nepoznati" pa stvarno ne bih mogla reći tko je on/ona ili čak oni...to što je moja /ružna/ ličnost njima smetala,njihova je stvar i problem sve dok ih ne poznajem :).onda još neki "zreli" ljudi koje nisam poznavala,niti oni mene.bile su to samo priče iz ostalih,informacije saznate od drugih ljudi...a danas ih često viđam,znaju se nasmijat i reć "evo R.":D a ja samo okrenem leđa,iako stvarno ništa loše nisu napravili (ili -io,ovisi iz kojeg referentnog sustava gledaš:) jedan je dred,al i ekipa zna zauzet stol),samo više nisam ono dijete kojem je stalo do tuđih komentara i ispitivanja zrelosti.al što je,je,nasmijali su me...mogla bi isprintat to i fino uručit da se skupa smijemo :)...
ugl.da ne duljim,nije to loše napravit,zabavi čovjeka i pobliže mu prikaže da li se i koliko promjenio.
ja ću izdvojit zasad jedan davni post,kojim je dokazano da se sigurno u jednoj stvari nisam nimalo promjenila,filozofiranju :)
Postoji samo jedna priča koja se može ispričati.Sve ostalo samo su pokušaji da se do nje dopre...
Ponekad,kada poželim otvoriti oči to traje čitavu vječnost.Prestajem biti ovisnik vremena.Nastupaju trenuci sporosti.Tada je sve jasno.Tada imam dovoljno vremena da vidim stvari koje me okružuju,stvari koje inače ne uočavam,moglo bi se reći,stvari koje inače ne postoje.Nepogrešiva moć zapažanja...
Ponekad riječi dobivaju na značenju.Otvaram oči i prije nego ponovno trepnem mogla bih izgovoriti milijun riječi.Mogla bih ispričati svijet,kada bih samo znala o čemu da pričam…
Oh,znala bi,itekako bi znala…pričala bi o priči s prebrzim krajem (čitaj-životu).Pričala bi o stvarima koje su ga (mislim na život,ne na priču…)zajebale,poboljšale,usrećile,razočarale…
Pričala bi o ljudima (različitim naravno) koji su tako jednostavna a istodobno tako komplicirana bića…Pričala bi o glazbi (jedinom što me u potpunosti usrećuje) koja u nama stvara nešto što riječi ne mogu objasniti,nešto što izmiče i opire se našim najiskrenijim pokušajima da to izbacimo iz sebe;o najboljem dijelu našeg bića,onom najbogatijem,najprljavijem i najčudnovatijem…Pričala bi o ljubavi,o stanju u kojem čovjek vidi stvari onakve kakve nisu(Nietzsche),o vječnoj ljubavi koja postoji samo onda kada je nemoguća(Camus)…pričala bi ja o mnogočemu…uspjehu,sreći,tuzi,dobročinstvu,razočaranjima,življenju i umiranju…al trebalo bi mi sto života da jednom,napokon,zadovoljna svim u potpunosti izrečenim,ušutim…
Post je objavljen 24.11.2007. u 14:22 sati.