ŽIVOT KAO POROK 11.06.2007.
Kako se parlamentarni izbori bliže svom predvidljivom finalu, tako se Davor Butković i ja sve više i sve češće slažemo. Hoću kazati: drago mi je da Davor, makar i s pet mjeseci delaya, istim riječima, istim pojmovima, na jednak način konceptualizirajući problem, govori o ovim izborima. Nisam nimalo ironičan: dobro je da je tome tako, jer, kad se taj problem na takav način konstatira već i u okviru EPH-izdanja - iako, istini za volju, Butković nerijetko ima sasvim ekscepcionelnu, apratnu poziciju - onda je očito i njegovo rješenje na vidiku. Repetitio est mater studiorum, pa kronološkim redom ponovimo o čemu je riječ:
(...)
Recimo, zna se što je osnovna opsjena ovih izbora, i što je paravan te opsjene: budući da je upravo riječ o tome da se ni o čemu ne radi, da je sve do toga da se nikakva promjena ne desi – u tome Butković ima pravo na negativan način: ljudi osjećaju želju za promjenom jedino u smislu da sve ostane isto, samo s jednom razlikom: da i oni malo budu pri kopanju!, i u tome je sav cinizam ove situacije: nitko ne osjeća potrebu nikakve društvene promjene, ali cijelo društvo (a to u Hrvatskoj znači: društvo u kutu) osjeća nepohodnost privatnih promjena već od ponedjeljka, kao kod alkoholičara ili pušača, jer, ovdje je život postao samo ružna navika, život je u Hrvatskoj porok – budući da je dakle cijeli posao budućega premijera i Vlade postići taj osnovni društveni dogovor građana oko statusa quo, treba i opet, kako bi se ta neugodna i stupidna istina zataškala, pronaći nekakav spektakularan antagonizam kojime bi se s bitnog pažnja preusmjerila na nebitno. Pri čemu, važno je kazati, u ovoj opsjeni zdušno, i čak znajući što radi – i opet dakle imamo pojma s prosvječenom ideologijom, čak štoviše ne samih ideologa nego i onih koji bi trebali biti objektom ideološke manipulacije, budući da ovdje svi znaju što čine, a ipak to čine - sudjeluje cjelokupno hrvatsko društvo! A ono je tradicionalno malograđansko: tipična društvena sredina, klajnbirgerska osrednjost oportunost, i, čemu se onda čuditi, šovenska isključivost: jasno je da moramo pronaći onaj element koji iz društva valja isključiti da bi se ono homogeniziralo, da bi postigli taj traženi dogovor, da bi uspostavili konačnu harmoniju i jednstvo suprotnosti svih društvenih snaga i odnosa, da bismo razriješili sve društvene probleme i proturječja – to je posao aktualne Propagande: to je cilj ovih javnih nastupa pronositelja gospodarskih panaceja i šećernih vodica, Polančeca, Čačića i Jurčića, to je svrha histerije oko Jurčića, u krajnjoj liniji, to stvaranje dojma da više nema političkih problema, nego preostaju samo otvorena pitanja gospodarskih strategija dosizanja traženog standarda! – i, dakle, u toj sveopćoj potrazi za mangupom u vlastitim redovima, metežnicima, onima koji kvare harmoniju i koje nužno valja odstraniti ne bi li se postiglo organsko jedinstvo društva, domovinski Hrvati po tko zna koji put odgovaraju fašistoidno: evo, krivi su i opet Drugi, eto, po treći put za redom (izbori 2000.-te, izbori 2003., i konačno ovi izbori) taj drugi je, nakon što više nažalost nema Srba jer je i srpsko pitanje tako riješeno, isključenjem naime, drugi je, jasno – Hercegovac!
U briljantnom eseju "Agrameri lete u nebo"* o navlastitom agramerskom fašizmu Boris Buden piše:"Iz korpusa hrvatskog građanstva istiskuje se jedna grupa ljudi na koju se projiciraju društvene negativnosti i koja tako demonizirana postaje simbolički simptom-uzročnik sveukupne društvene nesreće." Tu smo već dakle u poznatim okolnostima: nekoć Židovi, onda Srbi, danas su to Hercegovci. Hrvatska je u svojoj bosanskojugoslavenskoj fazi: vratite nam naše Srbe, citirat će Buden, uzmite si vaše Hercegovce. Da bi organsko jedinstvo bilo potpuno, valja izlučiti iz organizma taj hercegovački, strani virus.
U Hrvatskoj nije dovoljno biti lopov: nužno je biti hercegovački lopov! Recimo, Zagorac. Da bi demonizacija Zagorca bila potpuna, nije bilo dovoljno pronaći dragulje ili račune – bilo je neophodno etiketirati ga ne samo kao čovjeka Šuškovog klana, nego biološki – organski, velim ja vama! – kao Tuđmanovog faćuka! I to je onda ipso facto optužujuće! Tada je on po prirodi neprijatelj! Prepreka koju valja odstraniti. Otuda fašistoidnost.
Kada bi se danas pitali o čemu se zapravo na sljedećim izborima radi, što bi trebao biti temeljni spor HDZ-a i SDP-a, oko čega bi se trebalo sukobljavati, teško da bi itko znao odgovor, jer, već se dugo vremena provlači teza o moralnom niveliranju hrvatskih stranaka, tome da su svi jednaki u svojoj korumpiranosti i klijentelizmu, o izjednačavanju vrijednosnih ideoloških i svjetonazornih sustava koje u svojim programima deklariraju i zagovaraju te stranke, i, usred sveopće uravnilovke hrvatskog političkog prostora, javlja se potreba za barem nekakvim jasnim razlikovanjem, za nekim spasovnim antagonizmom, za nekim tko će biti objekt novog pokliča: Drž'te lopova!, u zemlji koja očito ne zna glasovati nego protesno, glasujući protiv, a nikako ne za nekoga ili nešto. Hrvati zaista ne znaju za što su: u temeljnim oblicima ljudske spozaje, ni prostorno no vremenski Hrvati se ne slažu za što su: prostorno, oko granica te Hrvatske, vremenski, oko njene povijesti; jedni su za Bleiburg, drugi za Jasenovac, jedni za Banovinsku, drugi za Avnojevsku Hrvatsku, svejedno, podjednako nesložni. Stoga bi bilo neophodno iznači fokus izvan te uznemirujuće slike općeg rasapa svih hrvatskih vrijednosti – činjenice su zapravo suprotne od onoga što se pokušava sugerirati: ne samo da političkih problema ima, nego je u Hrvatskoj sve problematično, počevši od samih temelja stvari: ovdje se nikada nitko nije dogovorio za što smo mi to zapravo, za koje to jedno, i ništa ovdje nije van diskusije, dapače, tek će se ta osnovna tema u diskusiju to snažnije i traumatičnije, kao potisnuta, javiti: ovdje je sporan Domovinski rat, ovdje je sporan cijeli utemeljiteljski državni vrh, ovdje je, konzekventno, sporna država sama, izgleda samim svojim postojanjem – i to se redovito i uhodano i oprobano traži i nalazi u figuri Ere s onog svijeta: u našem Vanzemljaku.
(...)
HDZ je u ovoj kampanji zlorabio razne državne institucije
Davor Butković 22.11.2007.
“A o čemu su zapravo ovi izbori? upitao me je ovih dana jedan visokopozicionirani dužnosnik OESS-a, iskusni diplomat s višegodišnjim stažem u Hrvatskoj koji je iz Beča došao u Zagreb kako bi pratio i analizirao izborni proces. “Mislim, uopće se ne vidi o čemu stranke govore, klasična izborna pitanja kao da su nestala sa scene...”, nastavio se čuditi.
Diplomat kojeg citiram, jedan od svojedobno vrlo utjecajnih europskih ambasadora u Zagrebu, vrlo je brzo shvatio glavni paradoks izborne kampanje 2007. godine.
S jedne strane, Hrvatska je pred čitavim nizom novih izazova, od ulaska u NATO i EU, preko latentne krize u susjedstvu do značajnih ekonomskih pitanja te nužnih i bolnih društvenih reformi.
S druge strane, ovo je možda prva izborna kampanja u 17 godina višestranačkog sustava koja je protekla u gotovo isključivo negativnim tonovima. Dodatan je paradoks to što se, usprkos tome što su i SDP i HDZ vodili pretežno negativnu kampanju, tijekom nje nije pojavio niti jedan ozbiljan skandal.
Čak i u vrijeme kada su mediji bili pod neposrednom državnom kontrolom i kada su kampanje bile mnogo više usmjerene prema borbi za političke ideje, a mnogo manje prema sustavnom demoniziranju suparnika, čak se i u to vrijeme gotovo redovito uoči izbora otkrivalo ponešto uistinu važno i kompromitantno za sudionike izbora, poput nepoštenog načina na koji je obitelj Franje Tuđmana otkupila kuću u Nazorovoj ulici u ljeto 1992. godine (Globus je o tome pisao tri tjedna prije izbora).
U ovogodišnoj kampanji, međutim, niti jedna strana, dakle, ni vodeće stranke, ali ni mediji, nije pronašla nijedan bitan novi podatak koji bi suštinski kompromitirao bilo kojeg od sudionika kampanje.
Tako se negativna stranačka kampanja pretežito svodila na neprimjereno, ali sustavno ponavljanje ideologiziranih fraza kojima se pokušavalo diskvalificirati političkog protivnika. Nadalje, i HDZ-ova i SDP-ova kampanja zapravo su upozorile na neke od značajnih problema s kojima se dvije jedine važne hrvatske stranke susreću u izbornom vremenu.
Kada je riječ o Hrvatskoj demokratskoj zajednici, kampanja je evidentirala tri njezina velika problema. Prvo, očigledno tijesan ishod izbora natjerao je Ivu Sanadera i HDZ da se povuku na predsanaderovske pozicije. Hrvatska demokratska zajednica u svojem je pokušaju mobiliziranja baš svih birača koji bi mogli imati bilo što protiv SDP-a prihvatila značajne aspekte retorike koje se sam Sanader bio odrekao još u prethodnoj predizbornoj kampanji.
Niko Kovač u spotu nosi dres hrvatske nogometne reprezentacije. Jedino je još pokojni Tuđman mislio da je reprezentacija njegovo ili HDZ-ovo privatno vlasništvo
Valja se nadati da će se HDZ nakon izbora vratiti na položaj umjerene desne stranke jer radikalno desna, kakvom se HDZ prikazuje na pojedinim izbornim skupovima, nema što tražiti u vodstvu zemlje koja upravo treba ući u Europsku Uniju. Ivo Sanader toga je itekako svjestan.
Komentator Feral Tribunea ispravno je uočio da masovna mobilizacija koju je HDZ proveo među biračima prijeti ponovnom pretvaranju te stranke iz definirane demokratske u politički razmjerno neartikulirani masovni pokret, što je HDZ zapravo i bio većim dijelom Tuđmanove vladavine.
Drugi HDZ-ov problem jest jezik kampanje koji je jednostavno nedopustiv u civiliziranom političkom komuniciranju: njegovi čelnici ne smiju svoje političke suparnike kvalificirati kao nacionalne neprijatelje, niti u izbornoj kampanji, niti bilo kada i bilo gdje drugdje.
HDZ kao vladajuća stranka snosi najveću odgovornost za elementarno snošljivu razinu političkog govora u Hrvatskoj.
Treći glavni HDZ-ov problem u ovogodišnjoj kampanji jest zloporaba različitih državnih institucija koja nas nužno podsjeća na Tuđmanovo razdoblje.
Pod time ne mislimo samo na spot sa Sanaderovim državnim protokolom, za koji je Etičko povjerenstvo ispravno ustvrdilo da se nije smio koristiti u kampanji. Ovdje mnogo više mislimo na činjenicu da Niko Kovač nosi dres hrvatske nogometne reprezentacije dok reklamira HDZ. Jedino je još pokojni Franjo Tuđman mislio da je nogometna reprezentacija njegovo ili HDZ-ovo privatno vlasništvo.
Eksces s Dinamovim oglasom potpore HDZ-u jednako je tuđmanovski kao i novinski oglas Nike Kovača (u TV spotu Kovač nije u reprezentativnom dresu), ali Dinamov je oglas politički mnogo kompliciraniji: s jedne strane, on nesumnjivo šteti Sanaderu jer ga antagonzira i prema Dinamovim i prema Hajdukovim navijačima, a s druge šteti i SDP-u jer klub Milana Bandića podržava Hrvatsku demokratsku zajednicu.
SDP-ovi problemi u ovogodišnjoj su kampanji još ponešto dublji od problema Hrvatske demokratske zajednice. Kao prvo, Socijaldemokratska partija u kampanju je ušla gotovo bez ikakvog sadržaja. Uistinu je nejasno za koje su se politike zalagali SDP-ovi čelnici na predizbornim skupovima, u TV spotovima, na jumbo plakatima i u novinskim oglasima.
Poruke poput “Ljudi su snaga” zvuče zgodno, ali ne govore ništa o političkim rješenjima.?Jedina konkretna politička poruka cijele SDP-ove kampanje jest “Odlučimo u Hrvatskoj”. Tom se parolom jasno kaže kako dijaspora ne bi trebala glasovati, što je korektan i konkretan politički stav. Međutim, taj stav ne može biti glavno pitanje parlamentarnih izbora.
Osim toga, Račanova, dakle SDP-ova vlada, nije ni pokušala ukinuti pravo glasa dijaspori, a Milanović se, logično, predstavlja kao Račanov sljedbenik. U SDP-ovoj se kampanji baš nigdje nije vidio njihov gospodarski program Četiri puta četiri. Kao drugo, posve je neobično da je iz kampanje već poslije prvog tjedna iščeznuo autor programa i SDP-ov kandidat za premijera Ljubo Jurčić.
Jurčićevi su plakati doslovno nestali s gradskih ulica, Jurčić nigdje ne daje nikakve izjave, a nitko drugi u SDP-u ne govori o stranačkom gospodarskom programu kao o glavnoj izbornoj temi.
Ako je Ljubo Jurčić i dalje SDP-ov kandidat za premijera, on ne bi smio biti isključen iz kampanje, i zato što birači imaju pravo vidjeti i čuti svojeg eventualnog budućeg predsjednika Vlade. Ako, pak, Ljubo Jurčić više nije SDP-ov kandidat za premijera, to se mora jasno reći prije izbora. U svakom slučaju, premijerski se kandidat ne smije skrivati u izbornoj kampanji jer to strahovito narušava vjerodostojnost stranke.
Debakl sa spotom s lažnom kumicom samo je vrhunac netipične nespretnosti ljudi koji su pokojnom Račanu bili priredili jednu izvrsnu i jednu solidnu kampanju
Treće, sada je već sasvim očigledno da se glavna strategija Zorana Milanovića svodila na demontažu Sanaderova autoriteta.
Milanović pokušava dobiti izbore sustavno vrijeđajući Sanadera, što može biti legitimno. Međutim, Milanovićeva metoda bezuvjetne kompromitacije političkog protivnika u konkretnom slučaju pada na dvije razine.
Na jednoj razini, radi se o pogrešnom izboru riječi; Milanović je Sanadera, sudeći prema novinskim izvještajima, usporedio sa Slobodanom Miloševićem i s Kim il Sungom te sugerirao, makar i u parodijskom kontekstu, da bi Sanader mogao imati nešto s trgovinom kokainom.
Sve su takve i slične izjave toliko nevjerodostojne, da od SDP-a mogu rastjerati birače centra koji nisu fanatizirani protuhadezeovci.
A onima koji jesu fanatizirani protuhadezeovci takve izjave uopće ne trebaju. Oni će ionako glasovati za SDP ili neku drugu lijevu stranku.
Milanović je, dakle, u svojoj akciji kompromitiranja Ive Sanadera promašio ciljnu grupu unutar biračkog tijela.
Na drugoj je razini takva akcija štetna za SDP jer je Milanovića ostavila samog: ne može se očekivati da Tonči Vujić, Tonino Picula, pa čak ni Slavko Linić, skupa s Milanovićem ponavljaju da je Sanader sličan Miloševiću ili da su Sanaderovi satovi glavni državni problem. Milanovićeva pomalo herostratska kampanja učinila je od šefa stranke koja se poziva na tim solo igrača koji vodi žestok rat bez ikakve organiziranije timske podrške.
I četvrto, SDP nikada nije imao bljeđu reklamnu kampanju. Ovogodišnja SDP-ova kampanja ne samo da je prazna na razini političkih poruka (osim gesla “Odlučimo u Hrvatskoj”), nego je i tehnički šlampavo realizirana: ne izaziva nikakvu strast i polet, što bi se, valjda, trebalo očekivati od kandidata za preuzimanje vlasti.
Debakl s videospotom s lažnom kumicom, zbog kojeg bi onaj tko je to smislio i odobrio odmah morao dobiti otkaz, samo je vrhunac netipične nespretnosti ljudi koji su pokojnom Račanu bili priredili jednu izvrsnu i jednu sasvim solidnu kampanju.
Sve to ipak ne znači da SDP neće pobijediti na izborima. Biračko je tijelo toliko podijeljeno, da Socijaldemokrati, usprkos svim greškama koje su počinili (ali i zahvaljujući HDZ-ovim slično teškim pogreškama), još imaju šanse da pobijede. Te su šanse znatno manje nego prije dva mjeseca, ali i dalje nisu nerealne.
Nakon nedjeljnih izbora Hrvatska ulazi u uzbudljivo i inspirativno razdoblje novih izazova.
Hrvatska će u mandatu iduće vlade sasvim sigurno ući u NATO, vrlo vjerojatno i u Europsku Uniju, u našoj će regiji doći do potencijalno dramatičnih političkih raspleta vezanih uz osamostaljenje Kosova i uz krizu u Bosni, a u našoj će se zemlji morati provesti više dubokih reformi - od pravosudne do onih koje ulaze u najosjetljivije socijalne sfere - kako bi država mogla efikasnije funkcionirati.
Žalosno je što kampanja koju vode obje glavne stranke ukazuje na to da su i HDZ i SDP zasad ispod razine izazova vremena.
Post je objavljen 22.11.2007. u 20:54 sati.