Marketing
Jesam li dotakla dno ili mogu i niže ?
Niže ne može… ili može ? Je li to moje dno, onaj moj maksimum do kuda mogu ići sama sa sobom ili je to samo stanica na kojoj sam stala ne bih li uzela dah i zaronila još dublje ? Za mene više nema zraka, ne trebam ga niti ga zaslužujem. Najviše mi je žao osoba koje su tu uz mene i pomažu mi disati, jer upravo njih na kraju najviše povrijedim. Cijelo vrijeme glumim da sam jaka i cijelo se vrijeme trudim prikazati u prejakom svijetlu kako ne bih otkrila svoje stvarno emocionalno stanje, kojeg više niti nemam. Poput dijela tijela koje primi toliko udaraca da otupi i više ništa ne osjeća... Takva je upravo moja duša i moje srce... barem ono što je ostalo od njih.
Kad prije spavanja zatvorim oči, vidim sebe kako ležim na podu, nepomična, ostavljena, a svijetlo koje me obasjava sa prozora lagano se mrači. Budim se usred noći i nalazim mokar jastuk... Kada će to sve prestati ? Kada će doći vrijeme kada ću se probuditi bez ikakvih problema, bez podočnjaka i bez te velike rupe u grudima ? Koliko god pokušavala tu rupu na kratko sakriti, uvijek ju otkrijem kad se nađem sama. Gledam u nju, ona gleda u mene – tko će u koga upasti ?
Žudim za nečime što mi je nedostižno, a odbijam ono što me želi. Razlog kojeg vidim, ali ne želim priznati jest – strah. Bojim se toga dobroga i ne želim to vidjeti, jer duboko u sebi znam da to ne zaslužujem. Trčim za nečime što mene niti ne vidi... to shvaćam kao svoju kaznu, kao nešto što je tako određeno kako bih uvijek znala gdje mi je mjesto i gdje pripadam – a to je nigdje. Zaista sam u potpunosti izgubila vjeru u sve, a možda ponajviše u samu sebe. Znači li ona slika mene kako ležim nepomična u mraku da za mene nikad neće svanuti svijetlo i da nikad neće doći netko tko će me podignuti i poljupcem probuditi iz mog vječitog sna ?
Post je objavljen 13.11.2007. u 20:26 sati.