Marketing
Moving...
Svanulo je jutro. Sunčeve zrake probijale su se kroz prozor u moju sobu. Uspravila sam se i sjela. Još jednom sam pogledom prošla po mojoj praznoj sobi. Sve što je u njoj ostalo bio je madrac na kojem sam prespavala. Obukla sam se, spremila piđamu u torbu i otišla u kupaonicu da se sredim. Dugo sam staja ispred ogledala pitajući se što će biti samnom. Svi su bili uzbuđeni zbog selidbe, osim mene. Bojala sam se novog, a još sam manje željela ostaviti staro iza sebe. Školu, prijatelje, dečka...
Vožnja do novog grada u Sjevernoj Carolini trajala je 4 sata, nabila sam iPod na uši i promatrala okolinu. Kad smo stigli u Summerfield , ispred naše nove kuće, suze su mi počele kliziti niz lice. Nisam to željela, ali ih nisam mogla zaustaviti. Sjedila sam na stražnjem sjedalu auta i tupo gledala u prekraso plavo nebo. Sve za što sam se sad mogla "držati" bila su sjećanja, sjećanja i uspomene na život koji sam imala. No ljetna vručina me istjerala iz auta. Ušla sam u kuću, koja je bila predivna, velika, barem puno veća od naše stare kuće. Izabrala sam sobu u potkrovlju, koja mi se činila kao stvorena za mene. Nekoliko dana je trajalo raspremanje svega što smo donijeli sa sobom, namještaja, posuđa, odjeće, uspomena... Sobu sam uredila slično kao što je bila i ona stara, da me barem nešto podsjeća na moj pravi dom.
Od tada su prošla tri mjeseca, no ja bi se svaki put sjetila tog dana selidbe kao da je bio jučer. Hillsbourough High School bila je sasvim drugačija škola od moje stare. Tu je bilo grupica, skupina koje su se međusobno družile prema tome kako su se oblačili, ili što su radili u izvannastvanim aktivnostima, ili vrsti glazbe koju su slušali... Toga u mojoj staroj školi nije bilo. Svi smo se međusobno družili, iako neki više a neki manje, nikad nismo imali ovakve grupice. Naravno najveća grupica sastojala se od sportaša i navijačica, tj. takozvanih "popularnih učenika" ili kako su sami sebe nazvali "elita". Oni su bili svačiji "bogovi" i svi su se trudili da barem trenutak vremena provedu u njihovom društvu jer bi se tada osjećali posebno. Za mene su to bile morbidne gluposti.
Ja pogađate, nisam ni u jednoj grupi, ja sam sama, vrijeme provodim u svojem nekom svijetu, pišući pjesme. U ova tri mjeseca nisam sa nikim progovorila više od tri riječi, a i nisam se ni trudila. Voljela sam biti sama, nevidljiva. Sve što sam ja željela bilo je vratiti se kući, tamo gdje sam bila slobodna i sretna. Ali to nije bilo moguće.
Kod kuće sam uglavnom bila zatvorena u svoju sobu, ili sam sjedila ispred TV-a i bezveze prevrtala programe. Moja mlađa sestra bila je neopisivo sretna, drugačija nego prije. Konačno je bila dijete i to je zaslužila. Mama i tata su se napokon prestali svađati, više vremena su provodili zajedno i sa nama. Izgleda da je svima bilo bolje, osim meni. Svaki put kad bi osjećala da sam prepuna emocija, koje nisam željela nikome pokazivati uzela bi košarkašku loptu i otišla na obližnje igralište da se ispucam. Uživala sam u svakom trenutku koji sam tamo provodila. Isključila sam se iz svega, nisam ni o čemu razmišljala osim o sebi i lopti koju sam vodila kroz igralište i s lakoćom ubacivala u obruč. Košarke mi nikada nije bilo dovoljno, mogla sam igrati dan i noć, i svaki put bih to željala još više. Iako je u mojoj školi postojala i ženska košarkaška ekipa, nisam otišla na kvalifikacije. Kao da nisam željela imati nikakve veze sa ovom školom. Nikakve veze sa ovim "novim" životom.
Evo, nadam se da vam se uvod sviđa... sljedeći post će konačno biti "pravi"... ;)
Post je objavljen 13.11.2007. u 11:58 sati.