poželim da sam leš....
da ležim nepomićna u mraku lijesa......
zatvorila bih oči..... nebih osjećala sve što sada
osjećam....tišina bi pričala umijesto mene.....
govorila bi ti sve ono što želiš čuti.....
a ti bi upijao.....i zauvijek šutio...jer
ja te nebih mogla čuti....možda bi se tada
osvrnuo na slova moga imena....možda bi ga
onda pamtio....i moju sliku sa ružama i svijećom...
možda bi mi zapamtio oblik lica....
ali....tada bi bilo kasno...ali vjeruj...
još bi te osjećala u sebi....svaki tvoj pokret bih
osjetila kroz praznu zemlju... jer još uvijek hodam sa tobom...
živim u tebi.... jer uzeo si mi srce....a tako ne mogu živjeti.....
Post je objavljen 06.11.2007. u 12:59 sati.