Možda ste iznad vidjeli poruku koja kaže: Nostalgija neuspjelog gamera. Zašto neuspjelog? Zato jer se osječam koda sam izdao igrače, one koji provode sate ispred ekrana, a ni ne shvačaju kako vrijeme leti. I sam sam nekad takav bio i ne mogu više. Još i danas igram igru WoW (za one koji ne znaju: World of Warcraft) koja mi daje neku nadu, neku utjehu. Dio sam velikog zajedništva. Kada kažem velikog, onda mislim na 9 milijuna igrača koji svakodnevno traže iteme, skupljaju experiance i slično.
Sjećam se dana kada sam dobio kompjuter. Bilo je to davno, ima sigruno 13-14 godina, i od tada svakodnevno nešto igram. U početku su to bili doslovno dani. Nisam se skidao s toga. Ušao sam u neki novi svijet, virtualni svijet, koji mi nitko nije mogao oduzeti. A sad i to polako nestaje. Možda sam ja izgubio tu neku želju, možda vremena nisu ko prije. No jedno znam. Da mi je žao što sve nije ko prije. Mnogi FER-ovci znaju kak je to. Uz njih se uvijek vežu neke predrasude da samo vise po LAN party-jima, da nemaju cura i da su im kompjuteri sve. Možda to i nije istina, no nekad želim samo to. Što nedostaje igranju kompjutera s prijateljima? Ništa. Imati curu? Da. Sigurno. No kad te povrijedi, misliš da li je vrijedilo toga? To ti se ne može dogoditi u igrici, u nekom drugom svijetu...
Izgubljen u vremenu i postoru. Tako bi se opisao. Možda mi jednostavno toliko fali bivša cura da se moram nekako izgubiti. Kako god bilo, znam gdje ću potražiti utjehu...
(stari post, sa starog bloga)
Post je objavljen 04.11.2007. u 19:53 sati.