Možda ste iznad vidjeli poruku koja kaže: Nostalgija neuspjelog gamera. Zašto neuspjelog? Zato jer se osječam koda sam izdao igrače, one koji provode sate ispred ekrana, a ni ne shvačaju kako vrijeme leti. I sam sam nekad takav bio i ne mogu više. Još i danas igram igru WoW (za one koji ne znaju: World of Warcraft) koja mi daje neku nadu, neku utjehu. Dio sam velikog zajedništva. Kada kažem velikog, onda mislim na 9 milijuna igrača koji svakodnevno traže iteme, skupljaju experiance i slično.
Sjećam se dana kada sam dobio kompjuter. Bilo je to davno, ima sigruno 13-14 godina, i od tada svakodnevno nešto igram. U početku su to bili doslovno dani. Nisam se skidao s toga. Ušao sam u neki novi svijet, virtualni svijet, koji mi nitko nije mogao oduzeti. A sad i to polako nestaje. Možda sam ja izgubio tu neku želju, možda vremena nisu ko prije. No jedno znam. Da mi je žao što sve nije ko prije. Mnogi FER-ovci znaju kak je to. Uz njih se uvijek vežu neke predrasude da samo vise po LAN party-jima, da nemaju cura i da su im kompjuteri sve. Možda to i nije istina, no nekad želim samo to. Što nedostaje igranju kompjutera s prijateljima? Ništa. Imati curu? Da. Sigurno. No kad te povrijedi, misliš da li je vrijedilo toga? To ti se ne može dogoditi u igrici, u nekom drugom svijetu...
Izgubljen u vremenu i postoru. Tako bi se opisao. Možda mi jednostavno toliko fali bivša cura da se moram nekako izgubiti. Kako god bilo, znam gdje ću potražiti utjehu...
(stari post, sa starog bloga)
|
