MOJA PREOBRAŽENJA.
Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
Iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
I pogledima plivam preko polja livada i voda.
Ja pjevam sebe koji umirem na dan bezbroj puta
I bezbroj puta uskrsnem
O Bože daj me umorna od mijena
Preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
Što s dalekog će neba noću sjati
U crne muke noćnih očajnika...
Preobraženja su, gotovo sva, čuvstvena.Pjesme o tijelu su čuvstveno misaone; mi-
sao pjesnika o sveopćoj nemoći čovjeka udruštvu i svijetu, o tomu da je u njima bez ikakve pomoći od njih i bez zbiljskoga saznanja o njima. Nemoć siromaha: ne čekaju
ni odakle ništa; njihovo tijelo jede strpljenje. Siromaštvo je predstavljeno kao
svoja najgora i osnovna pojava, u primitiv-
nom izrazu, kao gladovanje i nestajanje ti-
jela; bogatstvo kao debljanje. Takvo druš-
tvovno zbivanje pjesniku je – konac čovje-
čanstva. Nemoć nezakonito zatrudnjele da
izbjegne sramotu i glad. Nemoć siromaš-
nih žena koje čekaju pred uredima.
Nemoć majke Isusove, Marije, te se u ča-
su dok su joj raspinjali sina, smjerno pri-
gnula pred zakonom.(...) Nemoć pjesnika
da išta saznaju o smislu svijeta; pred ništa-
vilom su, te šute. Nemoć čovjeka da poslije
smrti išta bude nego da ostane na zemlji,
to jest u zemlji. Nemoć čovjeka da sazna
gdje se sastaje smisao njega i brijega. Ne-
moć čovjeka da se opre bolesti. Nemoć
čovjeka da se opre smrti
Molitva na putu
Molitva na putu
Bože
koj si me do ovog časa doveo nevidljiv
vodi me i dlje koncu mojih želja
Ne ostavi me
umorna i sama nasred puta
Obrazi su moji blijedi
i moje misli nemočno ko moje ruke vise
Bože
daj da novo plavo jutro
iz umora digne moje misli
da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene sviježe krvi
Budi
nad mojom glavom moja pratilica zvijezda
Antun Branko Šimić
Ako bolje pogledate vidjet ćete da su sve kitice napisane u trokut čiji vrh pokazuje prema naslovu. To je stil Antuna Branka Šimića. Nije li savršen? Antun Branko Šimić je bolovao od tuberkuloze od koje je i umro vrlo mlad. Imao je savršen način pisanja pjesama meni je osobno “molitva na putu” među naj dražim pjesmama od Antuna Branka Šimića, a i općenito. Mislim da bi nam Antun Branko Šimić trebao biti idol. Jer se on ne dere na Boga, on se ne ljuti na Boga, on Mu ne zapovijeda...
On ga moli, čak i u bolesti u kojoj se našao on se i dalje ne ljuti.
On moli da ostane na životu...
Na neki način mu je Bog uslišio molitve...
Antun Branko Šimić i dalje živi...
Živi u svojim pjsmama...
Post je objavljen 31.10.2007. u 02:20 sati.