Marketing
Madonna delle Lacrime
Basilica Santuario Madonna delle Lacrime Siracusa
Po iskazima prisutnih u osmom mjesecu 1953. na malenom kipu Madone u Siracusi pojavile su se suze. Ta pojava se pročula po cijeloj Siciliji i Italiji, a potom i svijetu. Naravno, mjesto je istom brzinom postalo stjecište vjernika, osoba željnih senzacije i onih kojima je posjet ovom mjestu bila zadnja i jedina nada i utjeha u životu.
Vlasti Siracuse i crkveni predstavnici, uz svesrdnu pomoć i donacije posjetitelja, brzo i materijalistički reagiraju i na mjestu malene crkvice niče ogromno betonsko zdanje s zlatnom figurom Madone na svom vrhu. Zdanje je još uvijek nedovršeno ali dominira Siracusom svojom visinom (preko devedeset metara) i modernim stilom, a vidi se i s mora i s kopna. Betonske linije, poput zraka, iz vrlo široke baze završavaju u vrhu tvoreći izduženi i izvijeni stožac, a na samom vrhu u stjecištu zraka u zlatnom okviru se nalazi kip Madone. Ne znam može li se ovo zdanje nazvati crkvom, bazilikom ili nekim drugim vjerskim objektom ali svakako može primiti nevjerojatan broj posjetitelja u svoje okrilje. Cjelokupni prostor prima oko jedanaest tisuća osoba, a misno slavlje unutar ogromne aule može odjednom pratiti oko tri tisuće vjernika. Unutrašnjost objekta je dosta asketski uređena: na jednoj strani je oltar ispred koga su poredani redovi sjedalica, iza oltara je samo jedna ikona Madone. Naravno prostor je ozvučen i ima vrlo dobru i uhu ugodnu akustiku. U krug oko cijelog prostora su niše koje su nešto izdignute od osnovnog poda ali su nažalost još u izradi i za sada su potpuno neiskorištene. Ispod same zgrade su uredske i još neke prostorije kojima ne znam namjenu. Prostor nije klimatiziran i u vrijeme mog posjeta (osmi mjesec) bilo je vrlo vruće, sparno i osjećao se jak zadah ljudskog znoja, što je bio razlog vrlo brzog napuštanja prostora. Zbog veličine i vrlo dobre osvijetljenosti, bez obzira na veliki broj ljudi nema se osjećaj gužve.
Neki ovo mjesto, za sada neosnovano, nazivaju svetištem. Upravo u vrijeme mog posjeta održavale su se manifestacije i programi da se Fatma, Lurd i Madona u Siracusi proglase svetištima. Rezultat manifestacije i stav crkve do sada mi nije poznat.
Ono što je mene u svemu ovome pomalo i iznenadilo i začudilo je dojam koji ostavlja posjet ovom zdanju. Naime, svima vam je poznat onaj mir, dostojanstvo, religijski naboj (bez obzira jeste ili niste vjernik) prilikom ulaska u bilo koje religijsko zdanje – crkvu, katedralu, hram… E, pa ovdje to nisam osjetio niti u jednom trenutku i, čini mi se, niti kod ijednog posjetitelja. Nije da se ja nisam divio, da nisam bio iznenađen i čak uzbuđen, ali…
Cijelo moje biće se divilo arhitektonskom rješenju, smjelosti i nadahnuću i projektanta i konstruktora, čak i izvođača. Ni traga nekom vjerskom osjetu, naboju ili uzbuđenju. Nije bilo one poznate potrebe šaputanja i tihog hoda. Svi su normalno hodali i razgovarali kao što bi to radili na ulici u kafiću ili pri svakodnevnim susretima.
Gaudi u Barceloni je zamišljen kao svjetsko i nikad dovršeno zdanje i civilnog i vjerskog karaktera, ali ovo zdanje kao da nije primjereno svojoj funkciji, kao da ste Ajfelovom tornju u Parizu namijenili ulogu reklamiranja drvene građe.
Post je objavljen 23.10.2007. u 17:45 sati.