Rečenica je osnovna sintaksička jedinica. Njome govornik prenosi sugovorniku potpunu (zaokruženu) obavijest, npr: Lejla piše pismo. Najjednostavnija definicija rečenice jeste da je ona misao izražena riječima, ali je moderna lingvistika prevazišla takve tradicionalističke definicije.
Samostalni rečenični članovi:
Predikat je jedini rečenični član koji nije zavisan ni od jednog drugog rečeničnog člana. Broj predikata signalizira nam broj rečenica.
Predikati se mogu podijeliti na
a) glagolske (Lejla piše.);
b) neglagolske ili imenske (Lejla je učenica.).
Subjekt je supstantivna (imenička) riječ u nominativu koja se redovito slaže s predikatom u rodu i broju. (Znanje oplemenjuje). Takav subjekt naziva se gramatički, a onaj koji se ne slaže u rodu i broju s predikatom naziva se logički (Žao mi je.)
U rečenici subjekt može biti izostavljen pa se zove i izostavljeni.
U usmenom epskom pjesništvu iz stilskih razloga subjekt može imati i oblik aktiva («Netko bješe Strahinjiću bane»).
Objekt je supstantivni rečenični član u zavisnom padežu s prijedlogom ili bez prijedloga kojem u rečenici najčešće otvara mjesto glagol (Ljekar je pregledao bolesnika).
Objekt može biti:
a) bliži ili izravni (Nije cijenio prijatelje);
b) dalji ili neizravni (E vidiš ti bruke!).
Bližem objektu otvaraju mjesto u rečenici samo prijelazni glagoli, a daljem objektu najčešće neprijelazni glagoli.
Priložna oznakaje neobavezni (fakultativni) rečenični član kojem mjesto u rečenici otvara predikat.
Priložne oznake mogu obilježavati:
1. mjesto (U blizini zatutnja automobil.)
2. vrijeme (Danas naša ekipa nema sreće.)
3. način (Konj ubrzano trči.)
4. uzrok (Radio sam sve iz prkosa.)
5. količina (Suviše je brbljao.)
Atribut je nesamostalni rečenični član koji supstantivnu (imeničku) riječ preko koje se uvodi u rečenicu određuje po nekom svojstvu (Lahak vjetar puše).
Atribut može biti:
a) kongruentni, koji se slaže u rodu, broju i padežu s riječju uz koju stoji (Stigli ste u pogrešno vrijeme.);
b) nekongruentni, koji se ne slaže u rodu, broju i padežu sa riječju uz koju stoje (Svi uglovi u kući bili su prljavi.).
Apozicija je nesamostalni rečenični član koji supstantivnu riječ preko koje se uvodi u rečenicu određuje po kakvu svojstvu, ali ona se uvijek izriče funkcionalno preobraženim supstantivnim riječima prema kojima stoji u odnosu potpunog ili nepotpunog slaganja npr.: Pas pritrča dječaku, miljeniku svome, podvijena repa
Post je objavljen 23.10.2007. u 00:26 sati.