MODERNA U HRVATSKOJ
Moderne tendencije novih estetsko-književnih strujanja u južnoslavenskim književnostima (hrvatskoj, srpskoj, slovenačkoj) javljaju se potkraj 19. i početkom 20. stoljeća već u djelima starijih pisaca tzv realističke epohe, ali njihovu dominantnu ulogu u ovoj sferi umjetnosti na ovim prostorima obezbjedit će tek nove generacije književnih stvaraoca.
Moderna u hrvatskoj književnosti obuhvaća vremenski period od 1892. do 1916. godine. Mlada generacija hrvatskih pisaca svoju borbu za novi nacionalnopolitički i književno-estetski program započeće 1895. godine na Jelačićevom trgu u Zagrebu javnim istupanjem protiv režima Khuena Hedervaryja (Kuena Hedervarija) i spaljivanjem mađarske zastave. Studenti koji su sudjelovali u tom dogadaju bivaju protjerani sa Sveučilišta i nastavljaju studije u Pragu i Beču. Tamo se upoznaje sa novim socijalnim, političkim i estetskim idejama. To dovodi do stvaranja grupa koje zastupaju različite ideje i estetska shvaćanja, ali obje one nastupaju sa bitno novih pozicija. Praška grupa zastupa ideju o socijalnoj funkciji književnosti, dok bečka grupa polazi sa stanovišta tada vrlo naglašenog bečkog secesionizma, opredjeljujući se za čistu umjetnost, tj. larpurlartizam.
Novi motivi i način izražavanja
Nova generacija hrvatskih pisaca unosi novi duh u književno stvaralaštvo. U poeziji i prozi dolazi do promjena u tematici i načinu izražavanja. Pisci su zaokupljeni svojom intimom, pejzažem, egzistencijalnim, socijalnim i rodoljubivim motivima. U načinu izražavanja dolaze do izražaja stilske značajke simbolizma, impresionizma i nagovještaji ekspresionizma. Tako hrvatska poezija doživljava temeljite promjene. Do izražaja dolazi nov moderan senzibilitet. Pjesnici otkrivaju dubinu svoje intime. Pejzaž opisuju kao stanje duše. O rodo-ljubivim motivima pjevaju bez patetike, jezikom psovke. Uspostavlja se novi tip lirskoga govora. To je poezija iznijansiranih pjesničkih slika, utemeljenih na vidnim, slušnim, mirisnim i opipnim senzacijama. Stih je muzikalan. Muzikalnost pjesme je usavršena do najvećeg stupnja izražajnosti. Antun Gustav Matoš, koji se za svo vrijeme koliko je trajao sukob izmedu starih i novih hrvatskih pisaca ali koji je i najviše doprinio pobjedi novih estetskih shvatanja u hrvatskoj književnosti, tvrdi da se "poezija piše ušima i za dobre uši". Evidentan je novi tip metafore i simbola, a rimovan stih i klasična versifikacija sve više ustupaju prostor slobodnom stihu. Matoš preinačuje oblik soneta. U njegovoj poeziji, feljtonu, eseju i noveli preovladava kult Bodlerovog stiha i Bodlerovog poimanja poezije.
U djelima starijih proznih pisaca iz tzv. realističke epohe još 90-tih godina opaža se težnja za psihološkim poniraniem u dubine ljudske duše i individualan ton pripovijedanja, tako da će i uz njihovu pomoć hrvatska proza u razdoblju moderne proizvesti psihološku novelu i roman. Napušta se klasična epska naracija i sve se više mjesta u proznim tekstovima stvara za lirski ugodaj i simbolični nagovještaj.
U razdoblju hrvatske moderne oživljava kajkavska i čakavska poezija. Na kajkavskom narječju pjevaju Matoš, Domjanić i Galović, a Nazor oživljava čakavsku poeziju.
U oblasti dramske književnosti, književne kritike, književnog eseja, polemike i putopisa u razdoblju moderne hrvatske književnosti nastaju izuzetno vrijedna književno-umjetnička djela koja u sebi nose pravo bogatstvo motiva i stilskih postupaka. U oblasti drame, moderna u hrvatskoj književnosti je afirmirala posebne tipove drama: historijsko-romantičarsku, realističko-naturalističku, socijalno-psihološku i simboličkolirsku dramu.
Glavni predstavmci
Moderna u hrvatskoj književnosti je, također, afirmirala veliki broj istinskih književno-umjetnički stvaralaca: Antun Gustav Matoš, Vladimir Vidrić, Vladimir Nazor, Milan Begović, Fran Galović, Janko Polić Kamov, Milutin Cihlar Nehajev, Dinko Šimunović, Dragutin Domjanić, Mihovil Nikolić, Milan Vrbanić, Ivo Vojnović, Josip Kosor, Milan Ogrizović, Stjepan Miletić i dr.
Najznačajnija književna djela u razdoblju moderne hrvatske književnosti su: zbirke pjesama A.G. Matoša, V. Vidrića, V. Nazora, J. P. Kamova; zbirke novela i pripovijedaka A.G. Matoša, V. Nazora, Dinka Šimunovića, Mjlutina Cihlara Nehajeva; drame Ive Vojnovića, Josipa Kosora, Milana Begovića, Milana Ogrizovića; feljtoni i književni eseji A.G. Matoša, itd.
Post je objavljen 23.10.2007. u 00:14 sati.