Nebeski putnik mjesec
Lako je odskakivo
Nad svijetlim oblačnim rubom
I opet u nebo plivo.
I kad sam otvorio prozor,
Blistav od kapi kiše,
Trznula se je grana
I još se lagano njiše.
"Gledaj - glas mi se javi -
Iskrice noći lete..."
l vidjeh u rosnom grmlju,
Gdje blisnuv - ginu i - svijete.
"Tko mi to kaza?" - viknuh,
Al grmlje i bašta sniva,
Tek mjesec nad svijetlim rubom
Naglije hiti i pliva.
"Zdravstvuj!" - i smijeh se pronije.
Il prosu se šaka pijeska?
Ja ne znam. - Na mokrih stazah
Tiha se voda ljeska...
• Suprotan od 1. Pejzaža
• Noć-igra tame i svjetla, sve je smireno i tiho
• Stanje je u Pejzažu 1. , a ovdje zbivanje
• Mnogo se više izražava glagolom (radnjom) nego pridjevima
• Najprije daje širi dekor, mjesec i njegove kratere, kroz nožne oblake, a tek zatim nastupa onaj koji promatra tu noćnu sliku
• Javlja se neko mitsko «ja» koje je naravno pjesnik sam, ali ono se odmah cijepa u dijalogu sa danim «ja» koje se javlja kao glas
• Već prvi glagolski oblik pokazuje vremensku distancu, odnosno unosi kategoriju vremena koje u 1. Pejzažu nije bilo
• Tamo (P1.) je prezent stvorio neku vječnu, ukočenu sadašnjost i time negirao protjecanje vremena
• Ovdje (P2) glagol «odskakivao»upravo zato što je u perfektu, najavljuje pripovjedački ton
• Pokušajmo 1. pejzaž prebaciti u prošla vremena, i pejzaž više neće biti autonoman, sam sebi svrhom nego će postati uvod u nešto drugo, neku radnju, dokaz za neki događaj, upravo ono što najavljuje prva strofa 2.Pejzaža
• Tek druga strofa P2 otkriva nosioca radnje, tzv. «glavnu osobu». To je pjesnikovo JA, uzbuđeno i poneseno tajanstvom tople, vlažne, poslijekišne večeri
• U odnosu na cjelovitost P1, u ovoj je pjesmi jasna neka podvojenost, a prema tome i dijalog između čovjeka i prirode
• U P1 glasi prirode su ujedno i glasi čovjeka ,koji odaju osjećaj i zanos pjesnika
• Ovdje je u P2 priroda distancirana i ispunjena ustreptalim tajanstvom iz kojeg se javlja dramatika i ljepota pjesnikova ostvarenja
• Ljepota u Vidrićevim pjesmama su pjesnikove SLUTNJE kojima su pjesnikova iznošenja nabijena
• Osnovna osobina P1 je da je to svijet pun života, da je sve prezentno pred nama, i glavni osjećaji su slike ustreptalih boja i zvukova, punih života i pokreta
• Vidrić koristi obilje GLAGOLA-on ima potrebu da se više izrazi glagolom, dakle radnjom, nego pridjevom, dakle slikanjem.ima potrebu dase slika izrazi najaktivnijom i najbogatijom vrstom riječi-glagolom
• Za razliku od 1.P. i u suprotnosti s njim ,u P2 je doživljaj prikazan kao RADNJA
• Najprije se daje širi dekor: nebo, mjesec i njegovo kretanje kroz noćne oblake, a tek zatim nastupa onaj koji promatra tu sliku, neko mittsko JA koje je pjesnik sam, ali ono se odmah cijepa u dijalogu s drugim ja koje se javlja kao GLAS
• Naravno i P1 promatra pjesnik, samo što odsutnost naznačenog motrioca sugestivno stvara dojam ukočene vječnosti, a P2 upravo time što je uveo motrioca i stavio ga u središte radnje i prikazao njegovu zbunjenost, njegovo čuđenje pred tajanstvom noćnog krajolika
• Gdje je stalo to mitsko JA u P1? Činjenica da nije spomenuto jasno pokazuje da se ono s pejzažom utopilo, identificiralo se s njim. Pjesnik nema što reći o sebi što nije ujedno on, govori o prirodi, stopio se s njom.
• P2 je posve suprotan
• U prvoj strofi odmah noćni pejzaž, perfekt koji daje pripovjedni ton
• U drugoj strofi nekoliko događaja
• U trećoj strofi «Iskrice noći lete»-doživljaj ljepote
• U četvrtoj strofi može nam se učiti da su u dijalogu pjesnik i priroda
Post je objavljen 23.10.2007. u 00:06 sati.