Velim ti,
velim ti, mila
još večeras te želim,
sada, dok trava ne raste
dok se trava srami izreći svoju plavičastu riječ
sada, kada si mirna, kada si u iščekivanju,
sada, kada znaš da i ja tebe iščekujem
vruće, krvavo...
kao onaj prokleti, zabranjeni Rembetiko
koji je gori od fada
koji izgara moju dušu, melankolično,
i koji me uništava, definitivno,
koji me ubija, svedobno,
a kojega ne mogu prestati slušati, mila moja
koji me udara kada sam daleko, daleko od tebe
i kaže mi
nisi tu... nema te...
A ja te čekam... mili moj...
i ja čekam tebe... mila moja...
Vrijeme leprša i
boji se u crno
i želi... želi nas sresti
na osami, u dubini između sna i jave,
u sivom ponoru
u nekom snoviđenju (bez nas)
u negaciji ljudi
Još večeras te želim
trava je već stala rasti
i ne želi izreći više ni riječi, ni glasa...
sada te želim
kao nikada do sada...
kao ovaj Rembetiko
želim te, pogubno...
pa bilo mi to i posljednje na svijetu...
moj posljednji Rembetiko
Post je objavljen 18.10.2007. u 23:08 sati.