Dolazak u Chicago bijase poput nekog traumaticnog sna kojeg se niti danas bas najbolje ne sjecam. Je li zbog bilo zbog mog soka ili zbog jet lag-a, jos nisam uspio otkriti...
Izlazim ukocen iz aviona otecenih ociju. Pogled mi se zaustavlja na tisucama ljudi koji uzurbano trce po O’Hare-u, svatko za nekim svojim poslom, dok ja uredno cekam u redu na druzenje s imigracijskim sluzbenikom. On, neki Hispanoamerikanac, nije me upitao ama bas nista, samo mrklo odmjerio i nesto nasvrljao u putovnicu. Nakon toga izmjenih par rijeci s carinikom i to je bilo to. Najteze je kazu, proslo.
Na izlazu iz aerodromske zgrade docekala me moja “hrvatska veza” i odvezla do novog doma negdje u predgradjima velikog grada. On, uspjesni amerikanac hrvatskog porjekla, me je odmah poceo upucivati o zivotu ovdje. Naravno na engleskom, jer ja moram uvjezbavati uho, a i njemu je tako lakse. I dok je on pricao, ja sam od Chicaga mogao samo u daljini naslutiti ogromne nebodere ciji su vrhovi bili pokriveni kisnim oblacima. Zbilja, nisam mogao vjerovati da su toliko visoki.
Stan nije bas bio kao na filmu. Oronuli kucerak s osam stanova, skripavi parketi, pogled naravno u nista, kupatilo koje kapa, s rabljenim namjestajem i naravno sve to samo za 600$, uz 600$ nekog security depozita kojeg ce moji gazde uzeti i lijepo drzati dok se ne iselim. Stan je mi 10 minuta hoda od posla pa bi se trebao tako lakse snaci dok ne kupim auto.
I tako dok ja zbunjeno pitam kako to nema ves masine u stanu, jer kod nas to je sastavni dio kupaonice, moja „veza“ mi sa smjeskom odgovara kako je ovo ipak Amerika, zemlja sa najboljim standardom na svijetu i da tako nesto tipa perilice je zbilja nepotrebno bacanje novca. No, ja bih trebao biti jako sretan jer u podrumu moje zgrade imam perilicu (naravno, koja ne kuha robu) za samo 75 centi po pranju pa ne trebam ici u javne praonice kao vecina drugih "sretnika" s iznamljenim stanom.
I tako, dok ja vrtim film o perilicama u glavi, prisjetih se nekih scena iz praonioca u filmovima i sve mi odmah postade jasno. Praonice su ovdje hit...i dobra poslovna prilika.
Ljubazno sam odbio nedjeljni rucak i druzenje s obitelji svog domacina te sam brze bolje odletio u krevet. Moj mozak, sludjen vremnskom razlikom od kojih 7 sati, nije mogao obraditi toliko informacija odjednom. Shvatih da me jet leg hvata u punom obliku. Stopostah se u krevet, niti zube ne oprah.
Samo da se naspavam, sutra se vec pocinje raditi, a moji novi poslodavci su nestrpljivi da me vide cim prije.
Post je objavljen 04.10.2007. u 23:47 sati.