Koraljna i Marin su na prošloj temi otvorili novu temu. Zagrljaj. Dodir. Osjećaj koji budi dodir drugog bića.
Koraljna je predivno napisala: „Zagrljaj u kojeg se uvučem ogoljena, sitna i predana, koji hrani moje dobro i ruši moje zlo, a ja pri tom zadovoljno predem.“
Ne volim kad me ljudi diraju bez razloga, ne volim kad mi se ljudi unose u lice... i ulaze u moj intimni prostor. Postoje ljudi koji imaju potrebu dodirivati sugovornika... čak zagrliti, ljubiti se pri svakom susretu. Uffff.... alergična sam na tu vrstu nametljivosti.
Ali naravno.... postoje ljudi kojima odmah poletim u zagrljaj, s kojima se izljubim pri svakom susretu... i to je tako normalno... jer smo bliski...
U mojim prvim danima... svakodnevno me dolazio gledati naš stari susjed (obiteljski prijatelj). Imao je on tada već dva odrasla sina... bio je tužioc.... prepun priča i vremena za svoju malu susjedu. Uživala sam u njegovoj naklonosti do svoje 6. godine. Dok sam bila skroz mala beba.... (priča mi majka) dolazio je i uvukao ruku u jastuk i mazio me po leđima... a ja sam se sva istezala, uvijala i ispuštala zvukove koje su im govorili da beskrajno uživam. I danas... kad moja majka sjedi i gleda neku svoju sapunicu... ja znam sjesti pored nje... i ne moram joj ništa reći... odmah joj ruka krene na moja leđa. Kad bi me boljela glava... ili kad bi bila u djetinjstvu bolesna, majka bi mi stavljala svoju toplu ruku na čelo.... i tada mi je bilo lakše. Danas... isti taj dodir traže od mene moji dječaci kad su bolesni ili tužni. U dodirima uživam i s mojim mačkom Perom i macom Šteficom. On se strašno voli maziti. Kad mu se obratim... samo na zvuk mog glasa baca se na leđa i čeka maženje. Ako ga ignoriram skoči mi u krilo.... čak mi se mrcina popne i na tipkovnicu da privuče moju pažnju. Štefica je još maznija.... Teško mi je uopće opisati našu komunikaciju dodirima.
Dodiri su čarolija. Koliko nam samo znači prijateljska ruka na ramenu... bez riječi. Koliko nam samo znači topli ljudski zagrljaj kada nam je potreban. I koliko drugim ljudima znači naš zagrljaj, naša pažnja dodirom.... naša poruka dodirom. Ponekad u dodiru prstiju zna biti cijeli svemir. I cvijeće bolje napreduje kad ga nježno mazimo po laticama... pa je onda normalno da i sami uživamo u dodiru. Diranje s dragim i bliskim osobama je najposebnija čarolija... zato me i smeta ako me pokušavaju dodirnuti stranci (na bilo koji način)... to je rezervirano samo za one s kojima sam bliska. A dodiri s bliskim nam osobama se razlikuju.... ovisno o sadržaju tog odnosa.
Čak i u virutali... kad pročitam neki tekst kroz koji prepoznam istovjetan sustav vrijednosti.... osjetim potrebu zagrliti nepoznatu osobu.... osjetim potrebu dušom zagrliti dušu koja se prelila u neki tekst.
Mosor je prepun dojmova iz rasprave o partizanima i ustašama.... a očito i dijalogom između Koraljnje i Marina... pa je na svom blogu ponudio sliku zagrljaja. Na toj slici hobotnica grli ženu.
Mašta umjetnika je široka... mosorova također... a nama preostaje samo zamisliti kakav je to osjećaj kad te neman zagrli tolikim krakovima... pa su baš po svuda.... ja mislim da taj dodir nemani mora biti bajkovit.
Blogeri... koliko vam znače dodiri? Koliko vam znače zagrljaji?
Post je objavljen 03.10.2007. u 22:21 sati.