Slušam T danas..plače zbog kćerke od svog dečka…
Koji je btw mlađi od nje…
I tako mi padaju na pamet razna pitanja..
Kada smo postali spremni odgajati tuđu djecu kao svoju zbog ljubavi?
Kada je nestala ta granica koja nam je zabranjivala da se upuštamo u tako nešto?
Kada su naši roditelji postali imuni na to?
Kada je ono dijete u nama odraslo?
Kada i zašto sam se ja prestala radovati malim stvarima?
Zašto ne mogu zaboraviti, i oprostiti..prvenstveno sebi?
Kada sam si dopustila da povjerujem?
Zašto ne mogu dobiti odgovore koji su mi potrebni da završim tu priču, i da krenem dalje?
Zašto neke stvari ne mogu izbrisati?
I zašto je sve što mu želim reći to da mu želim svu sreću svijeta, jer je zaslužuje?
Zašto je pogazio sve što je bilo s time što ju je nazvao Netko?
I zašto po prvi puta u životu žalim zbog toga što upoznah nekoga?
Kada sam ja počela braniti razliku u godinama?
I kada sam prestala vjerovati u čuda?
Kada i kako ću vratiti dijete u sebi?
I hoću li ikada?
Ili će mi život postati samo jedna ravna crta, jer ne dopuštam sebi da išta više osjetim…
Kada sam se ja sa svoje 22 počela osjećati duplo starijom?
I do kada ću dopuštati da me život lomi?
I do kada ću biti veći čovjek od...?
Ne znam…
Jednostavno ne znam…
Post je objavljen 03.10.2007. u 12:36 sati.