Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/adwocatusdyabolly

Marketing

Kazimierz, part 2 – In High Places, iliti Une reverie

Ružem umrljan
od oblaka poplun, ti
Premila pod njim



Mike Oldfield – Jewel in the Crown

Već joj je na stotine puta to rekao da je voli... da voli Nju... Prekrasni Dragulj u Božjoj Kruni...

Da li je sve među njima u redu, pokazat će vrijeme...

Bez obzira na sve, znao je da je ona težina koju je do pred neko vrijeme osjećao, sada, konačno, bila prošlost... Osjećao je da je opasnost gotovo već prošla... kao da se nalazi na nekoliko koraka od konačnog cilja...

I ta mu je anticipacija budućih događaja podarila eteričnost shvaćanja, eteričnost mišljenja... osjećao se izdignuto iznad okoline... visoko... obuhvaćen onim visinama koje mu je njegova Premila podarila...


In High Places
Music: Mike Oldfield
Vocals: Jon Anderson


Look down from in high places
Lift off the ground
Without a sound, yeah

We move through open spaces
The wind, it pulls
The sky gets close, yeah

Could we get much higher?
Could we get much lighter?
Navigator to heaven

Check out
Did you check your heart?
This cloudless blue
This starlight night, yeah

Shoot out into the shining
That devil moon
(That devil moon)
He sings of love, yeah.

Can we get much higher?
Can we get much lighter?
Navigator to heaven

The stars, so close we touch them
They seem so small
They make me wonder

Far out information,
Five thousand moons
Floating balloons

Couldn't get much higher
Couldn't get much lighter
Navigator to heaven

Une reverie(*1)

Ona je, iako njegdje drugdje, bila toliko blizu da mu je ulazila u snove... i Kazimierz se nije opirao, već je s njom razgovarao, kao što to čine stari prijatelji... U snu joj je govorio o svojim mislima, o svojim planovima... U snu je to bilo tako jednostavno i prirodno... i osjećaj je bio neponovljiv...

A noć...

Noć nije bila hladna... no, bila je vjetrovita, i očajno mračna... neodoljivo je podsjećala na atmosferu iz jedne druge, filmske 'Noći', one u kojoj je gotovo istim intenzitetom neizrečenih, muklih, zatomljenih emocija, Antonioni stvorio, na jedan tako suptilan i gotovo neizrečen način... jedno emocionalno čudo...

Netko bi rekao da su emocije u tom filmu bile mlake, distancirane... možda čak i hladne... Kazimierz to definitivno tako nije gledao... on je cijenio njihovu suzdržanost, znao je da upravo ta suzrdžanost tvori atmosferu...

A tada se sjetio jednog citata, koji mu je ostao usječen u sjećanje: 'E' davvero incredibile come non si ha piu' voglia di fingere, a un certo momento...' Tommaso Garani, La notte (Michelangelo Antonioni, 1961.) .(*2)

I još jedna misao, zatočena u razgovoru s Premilom... koju je čuo, kao šapat koji je ledio um... a kojeg je tako jako želio čuti... 'vorrei illuminarti l'anima...'(*3)

Kroz riječi koje je čuo, ali i kroz one koje je umislio... ili pak je samo želio čuti, konačno je zaključio... i prepustio se svojoj Premiloj u potpunosti... pa barem na trenutak... na Sada...


Giorgia & Ronan Keating - We've Got Tonight

I know it's late
I know you're weary
I know your plans don't include me
Still here we are
Both of us lonely
Longing for shelter from all that we see

Why should we worry?
No one will care, girl
Look at the stars now, so far away
We've got tonight
Who needs tomorrow?
We've got tonight, babe, why don't you stay?

Deep in my soul
I've been so lonely
All of my hopes fading away
I've longed for love
Like everyone else does
I know I'll keep searching after today

So there it is, girl
We've got it all now
And here we are, babe, What do you say?
We've got tonight
Who needs tomorrow?
We've got tonight, babe, why don't we stay?

I know it's late
I know you're weary
I know your plans don't include me
Still here we are
Both of us lonely, both of us lonely
We've got tonight
Who needs tomorrow?
Let's make it last let's find a way

Turn out the light, come take my hand now
We've got tonight, babe, why don't we stay?
We've got tonight, babe, why don't we stay?

Volim te, Premila

--------
(*1) fran. - sanjarenje
(*2) tal. – Uistinu je nevjerojatno kako, u određenom trenu, prestaje volja za glumljenjem...' Tommaso Garani, Noć, (Michelangelo Antonioni, 1961.)
(*3) tal. – želim ti (pr)osvijetliti dušu


Post je objavljen 02.10.2007. u 05:44 sati.