Kad čovjek vidi sreću i u nesreći, blagoslovljen je. Kad oboje to vide, blagoslov je još veći, ali koji je to trenutak kad ta druga osoba prestane gledati tim očima...?
Naime, kad nekom ruže dugo cvjetaju, i one se umore od ljepote, uvenu. A često im samo treba promijeniti vodu, no to je uvijek nekako preteško za učiniti.
Još kad su ruže u vrtu, u pupoljcima, gledamo ih požudnim očima, i dovoljno je samo da pomislimo kako bi izgledale u vazi na našem stolu, u našem domu i već se ne latimo ubrati ih. Prvi dan im se divimo, drugi dan već naviknemo na njih, treći se ni ne obazremo na njih, četvrti se zgražamo kako venu, a peti su već u košu za smeće.
Nažalost, svi se mi ponekad osjećamo baš kao te ruže, kojima se najprije dive, a onda ih bace u smeće, kao da nikad nisu bile mirisne, lijepe.... Svi smo mi ponekad pupoljci, svi mi ponekad završimo u - smeću....
Post je objavljen 27.09.2007. u 14:08 sati.