Marketing
….NEKA DOBRA STARA VREMENA….
Neki dan sam malo šunjala po svojim starim stvarima i tako naletila na kazeticu od maturalne ajme kako sam plava bila.
Gledajući tu kazetu nakon dugo vremena vratile su se stare uspomene i tad sam postala svjesna kako mi je samo lijepo bilo ali baš doslovce ono NI BRIGE NI PAMETI.
Jedina dužnost nam je bila da učimo, pokušamo bit na svim satima i nastojimo što bolje proći razred.
Da sam učila ma jesam ali kad je već zagustilo, da sam bila na svim satima aha jesam do drugog srednje a onda je jednostavno krenulo ono NEDA MI SE DANAS NA HRVATSKI, a kako sam prolazila razrede? Zadovoljavajuće dovoljno da prođem i da me doma ne dave.
Što se tiće fakulteta ono što sam htjela upisat nisam upisala ali sada imam za mene najbolji posao na svijetu, najdraže ljude s kojima radim a što se tiče faksa to još stignem, mlada sam i imam vremena.
Nego ovo pišem samo zato da bi se malo podsjetila na dane koji su daleko iza mene i vrijeme kad sam uživala ali kompletno uživala točnije da se sjetim na neka dobra stara vremena.
Znam da mi je u srednjoj muku zadavala fizika koju ne da nisam mogla shvatit već jednostavno nije bila zanimljiva kao i dosta predmeta u gimnaziji.
Sjećam se jednom prilikom kad me je profa otvorila u imeniku i izvela pred ploču, dala mi papirić sa pitanjima i rekla evo imaš dese minuta da se pripremiš i napišeš na ploču sve što znaš o tome.
Samo sam ju blijedo gledala znajući da nemam blage veze ali ajde nešto ću našvrljat pa kud puklo. I tako pukla je dvojka, ja presretna jer nemam još jednu jediničicu iz fizike a ona sretna jer me ne mora više gledat pred pločom.
Zanimljivo je bilo to kad sam „bježala“ iz škole nikad nisam bježala zbog testa ili ispitivanja nego jednostavno zbog dosade.
Na testu sam uvijek bila, na ispitivanju isto tako makar nisam imala blage veze o tom dijelu gradiva ali eto bila sam i to je možda bio jedan od razloga što me neke profe nisu rušile kao neke.
Znam da sa fizike nikad nisam pobjegla jer je profa bila otrov za to i znala nas je na pamet ko gdje, kako i s kime sjedi.
Za jedinicu nikad nisam molila a kamoli suzu pustila i vjerujem kad bi sad imala priliku sve to ponovit bila bi ista.
To su vjerujem bile najbolje godine života ekipa je bila u školi i izvan nje, zabave nikad nije nedostajalo a ni gledanja komada, tračanja, smijanja i glupiranja.
Da mi netko sada pruži priliku vratit se u školu išla bi ponovo ali pod uvjetom da sve bude isto kako je i bilo bez ikakvih promjena.
Bile su to tako strašne ljubavi koje su se potrudile da nam svako jutro leptirići idu po trbuhu, bili su to izlasci kakvi više nikad neće bit i problemi za koje bi danas dala sve da ih imam i da su to jedini problemi koji postoje.
To su neke uspomene koje ostaju u našim glavama i koje nitko ne može zamijenit. To je nešto što se pamti i nikad ne zaboravlja to su ona dobra stara vremena koja se uvijek sa osmjehom sjetim i prijatelji koje ću uvijek sa osmjehom pozdravit i pričat s njima jel bili su moja mala obitelj koja je ostala u mome srcu i nikad neće otići iz njega.
Post je objavljen 15.09.2007. u 16:05 sati.