Jutros sam se probudila s Veselkom Tenžerom. Tvrdi omot njegove knjige «Zašto volim Zagreb» ostavio mi je trag na licu.
Dubok trag pokrenuo je lavinu sjećanja. Sjetila sam se majke i oca koji su mi podarili rodni list u kome piše rodno mjesto; Zagreb. Zagrepčanka. Purgerka. Purgerica.
Sjetila sam se prvih koraka u Ribnjaku. Našem parku. Prvog sankanja s ocem niz Šalatu. Prvog nokauta na Trgu Republike. Između jedina dva parkirana auta, oca su mi nokautirali kada je mangupima zaprijetio zbog dobacivanja majci. Sjetila sam se naših šetnji Kaptolom. Tkalčom. Stubama niz Dolac. Sendviča sa paštetom. Zimske, Gavrilović salame. Kriške kruha, masti i aleve paprike. Milproda.Veliki trenutak jutarnjeg vraćanja u srećno djetinjstvo. Osjetila sam ukus i miris prošlih vremena.
Glas sa splitske ulice, vratio me je u sadašnjost. Tvrdu realnost. Realnost koja ostavlja također dubok trag za neka druga, buduća vremena.
Probudile su me purgerice s glasnim čuđenjem;- Kaj je ovo? Jel to Riva? Gdje je stara riva?
A, milo splitsko dite će njima:- Stara Riva je pokopana i s njom ona najstarija. To što nema ljudi, ne treba vas čuditi. Ljude su potirali ća. Neke na Lovrinac, neke u Get, Pjacu, Voćni trg, na Bače…. Ove što vidite kako se igraju školice i preskaču kockice kako im ne bi štikle završile u kolektoru su Mrtve duše. Gogoljeve? Ne, onih iz Banovine. Uvečer kad sjednu na štekat, samo oni ispod 80 kila radi slabih stolica, dogodi se cudo. Na nebu zvizde,među nogama, isto.Stolovi svijetle u modroj boji kluba ,sveta imena ,Dinamo. Podvala purgerska.
I, dok se žalim na uši i viku, prija me tješi kako je to još uvijek bolje nego da sam svršila okačena za te iste uši na aufinger ili pocinčanu vješalicu na rivi.
-Zamisli da si tako okačena , a moraš u WC-veli mi prija.
Zamislila sam. Na tren sam bila Galeb Jonathan Livingston.
Bilo mi je lakše. Ljepše zvuči:-Seri, seri ,moj galebe, nego zagrebačka spika ;-Kaj je ovo? Jel to Riva?
Post je objavljen 19.08.2007. u 15:55 sati.