Marketing
carpe diem
Dear,dear diary,
Mislim da opet trebam počet pisat dnevnik. Onaj dobri stari dnevnik, kao bilježnica i olovka. Bilježiti svoje besmislene dane,događaje,razmišljanja,osjećaje... i onda jednog dana stati i pogledati unazad,prelistati svoj život...jer ovo ljeto samo prolazi, i stvari i ljudi i sve...prebrzo. baš tužno. A ne želim se ni sjetit da za 17 dana počinje pakao,aiiiiiiiii...
Pokušat ći ih iskoristit najbolje i uživat...ali nekad se pitam-ima li smisla u ičemu?
Ne želim biti patetična al često mislim da baš i nema. 
Prošlo ljeto sam pisala dnevnik svaki svaki dan a od proljeća sam prestala,i u čemu je razlika?
U čemu je razlika pišem li o tome kako sam sretna i ispunjena ili kako sam u banani i dosta mi je svega? Ništa od prve do zadnje stvari u životu nije bitno—jesi li propustila/o neku dobru priliku,jesi li ostvarila/o ono što si htjela/htio,u bilo čemu,ljubavi, poslu,obitelji,novcu...a ma baš ništa od toga nije bitno...zašto?jer za nekih 100 godina na svijetu možda neće biti ni jednog čovjeka koji živi danas, populacija će se potpuno izmjeniti a za nekih 200 godina pak nitko neće ni znati za ikoga koji živi danas,ako izostavimo poznate osobe i sl. Za toliko i toliko godina nitko neće znati da si ikad postojao,a kamoli kako si proveo život...
Zato treba uživati u trenutku i ne misliti na sutra,bar ne previše 
, i da,ipak se treba potruditi—znam da ovo sad zvuči kontradiktorno ali mi smo ti koji možemo napraviti da nešto postane bitno, treba se pouzdati u nešto,npr Boga i jednostavno se nadati da nešto ipak ima smisla. Jer smo tako maleni i neznajući da je to sve što možemo napraviti.
Nekad mislim «ma kvragu sve» ili «briga me» ili «svejedno»...za toliko vremena nitko neće znati za ništa...otvorim vidik i pomislim kako ništa nema smisla. Ali onda ga otvorim još više i ipak u tome vidim nečega. Neka viša sila. Nešto nepojmljivo. Traba se nadati,da! A ipak ,s druge strane možda i nema ništa i život je sve što imamo...tu je onda odluka na tebi da odlučiš hoćeš li sve pustiti i raditi što hoćeš ne misleći na druge i sebe, ili ćeš živjeti dajeći ono bolje i uvijek pokušavajući pronaći sreću...možda je smrt samo početak a možda je vječiti kraj, nikad to nećemo saznati živi,no ipak ne treba odbaciti život,treba ga živjeti...
Čemu da se smrti bojim? Dok jesam-nema smrti,a kad nasrtupi smrt tada nema mene.
Epikur
Post je objavljen 17.08.2007. u 21:16 sati.