Ponekad bi u nekim situacijama htjela reagirati drugačije nego što da, ali jednostavno nemogu.
Evo nekih primjera:
=kad mi trgovkinja za iznos računa od npr. 7,96 kaže 8,00 reći joj da kaže točno, a ja ću ionako ostaviti 8,00
=kad sa Facom u kolicima dođem u neki red, gdje piše da roditelji sa malom djecom imaju prednost, iskoristiti to, ali ne, ja stanem i čekam dok eventualno netko ne kaže da mogu prije njega. Isto sam radila i dok sam bila trudna.
=reći službenici na nekom šalteru da očisti stari ofucani lak sa noktiju ili da opere kosu, jer me to kod osoba koje rade sa strankama posebno iritira
=zamoliti nekog u tramvaju da mi se digne jer mi nije dobro
=ljudima u tramvaju reći da voda ne grize, i da nitko nije toliko siromašan da nema za malo vode i sapuna
=reći svekrvi da ja nju nemoram voljeti, ja volim svoga muža, njega sam birala, a ona je došla u paketu. Mogu je poštivati kao njegovu mamu, ali nemoram je voljeti.
=vratiti konobaru kavu, nakon što dva puta naglasim sa hladnim mlijekom, a dobijem vruće i još onu pjenu koju ne podnosim, ali ne, ja platim i ostavim
=reći jednoj poznanici, ako već misli pušiti pola kutije dnevno, da nakon nekoliko godina napokon kupi cigarete
=prodavačici u nekom butiku reći da me ne odmjerava i ne sudi sama koliko imam novaca, jer sigurno u kupovinu neću ići maksimalno sriktana i lomit noge u visokim petama
Popis je sigurno duži, ali sada se nemogu sjetiti. Ovo mi se danas desilo pa sam razmišljala kako ja uvijek u takvim situacijama šutim. Neznam zašto. Možda sam kukavica, možda sam pristojna, možda nemam dovoljno samopouzdanja, možda ne želim nekog dovest u neugodnu situaciju? Što vi mislite, zašto prešutim ono što me smeta?
Post je objavljen 17.08.2007. u 11:21 sati.