Marketing
Ja cijeli život sanjam kako putujem uz rijeku...
Sanjam, sanjam, ali mi, eto, odosmo u pogresnom smjeru. Mamuze, a jos manje od zlata, nisu bas sastavni dio mog svakodnevnog imidža pa nemam cime zveckati po palubi. A ionako je drveni pod. Duvanisem u rijetkim prilikama, a i onda sam skloniji kracim debljim, nego tankim dugackim. Cigarama, mislim. Te i tu gubim bodove za umjetnicki dojam. Brod je nazalost opremljen ultramodernim, tek pokoje desetljece starim, motorom s unutarnjim sagorijevanjem i umjesto soli i skitnica vozi cijelo krdo australskih turista. Na zapad? Na zapad. A i davne su ljubavi prezaljene. Ne, nikada odmene Šejn.
Tim vise sto sam ponajvise veltschmerzovskog bola (a ni moje me tautoloske dvojbe bas ne cine pogodnim kandidatom za romanticnog glavnog junaka) osjecao zbog cinjenice da je stoka pivu na brodu drapala po duplim cijenama od uobicajenih pa si ni na taj nacin nisam mogao ublaziti muke po Šejnu. Zapravo je bilo zanimljivo gledati kako se prvih pet-sest sati puta svi putnici samo raspituju za cijenu pive, pokunjeno se vracajuci u svoje ultraneudobne i utratijesne drvene klupice, prema kojima su one srednjevjekovno-crkvene superudobnefoteljetine. Da bi se nakon spomenutih pet-sest sati odjednom prelila kolektivna čaša očaja. Čaša, iako su flaše odigrale mnogo vecu ulogu u onome sto se dogadjalo iducih nekoliko minuta, koliko je bilo potrebno da nestanu sve brodske zalihe Beerlaoa, uz istovremeno, proporcionalno uvecanje zivahnosti putnika.
Ja se, ovaj puta, za promjenu, umjesto pivom, opijao prizorima.
Post je objavljen 12.08.2007. u 09:28 sati.