Evo jedna anegdota
(meni prilično smiješna jer sam ju doživila)...
Neki dan dođem u banku i uzmem si broj, sjednem i čekam svoj red...zurim u ''ekran'' i sjetim se kad sam bila sa M & M u istoj banci, zasjele mi ko stare babe
i...ko prave babe bacimo se u razgledavanje i komentiranje sveg živog i neživog
: kako je smiješno što svi ti ljudi zure u taj ekran s brojkama kao da su u kinu ili kazalištu, i stvarno sjede u par redova...a ljudovi iza šaltera, kojima se vide samo oči naviše, 'željno' iščekuju iz kojeg će smjera doć sljedeća 'mušterija'....i tako ovi sjede i gledaju u one kojima se vide samo oči. To smo primjetile i smijale se kao da smo tek otkrile čari smijanja
, i bile glasne. Zapazile smo i jednog 'mladića' i smiljujile se kao napaljene tinejđerke i baš, ko za inat, sam došla njemu i bila zbunjena pa se malo zbrukala
...kao i uvijek.
I neki dan se sjedim u banci, sjetim se toga i počnem se smijat
ko idiot i skužim da je moj
broj i, ko za inat, dođem nekom pastuhu ljepuškastom i ćelavom
...a smijem se ko blesava
...nasmijao se i on...i tako smijali se mi, uspjela sam ga zbunit
, a kad me pitao dal trebam još nešto zbunjeno sam
rekla 'ne', a htjedoh ga upitat....ma važno da sam sa smiješkom izašla iz banke
i smijala se preko cijelog trga do stanice.
Post je objavljen 10.08.2007. u 22:11 sati.