Čini li vam se ikad da vas je obuzela melankolija...? Onaj osjećaj kad nisi sretan, nisi ni tužan, nije da ti se nešto radi, a opet ne da ti se ni ne radit ništa, ali jednostavno ne znaš kud sa sobom.. A onda pogledaš kroz prozor i vidiš da pada kiša pa shvatiš da je najbolje ostat u krevetu cijeli dan!
Barem misli imaju posla (ako već ne zaspite u krevetu)! Pa tako i ja danas, sva u melankoliji, počinjem razmišljati o vezama, o ljubavima, i svemu sličnome. Pitam se isplati li se to uopće. Pitam se, zapravo, zašto cure ne mogu biti same.. Mislim, nemamo 30,40 ili više godina da se bojimo samoće. Ali činjenica je da znam bezbroj slučajeva u kojima cure izlaze iz veze i već za tjedan dana ulaze u drugu. Što onda zapravo taj dečko predstavlja u njezinom životu? Osobito ako to potraje dva tjedna najviše.. jasno je - mi, cure, imamo
dečke, prijelazne dečke, i prave ljubavi, koje su, obično, i prve. Koji gore prelaze? Dečki - vjerojatno najbolje. Imaju nas neko određeno vrijeme, dobivaju od nas sve što im je potrebno (nije da bi se i mi trebale žaliti, ali.. ), zabavljaju nas, mi njih, kako god, provedemo mnogo lijepog vremena s njima... da, vjerojatno je njima najbolje. Prijelazni dečki su uvijek tu samo kad smo krhke, kad nam treba netko da nam skroz ne padne samopouzdanje nakon prekida ili ga imamo tek toliko da ga možemo zvati "dečkom" , iako znamo da je zaista samo privremen. A nije loše ni ljubavima - pri tome mislim na one koji nam relativno rano u našoj mladosti ukradu srce i nikad ga ne vrate, a ni sebe. Najčešće nestanu, a mi kao pravo oličenje jadnice, patimo cijeli život za njima. Da, nije ni njima loše. Zapravo, tko zna, možda smo i mi njima nekad bile samo "prijelazne". Imaju li dečki, zapravo, prijelazne cure?
I tako sam skrenula s melankolije na temu veza i prijelaznih dečkiju, no to je ok. Desi li vam se ikad da se toliko spetljate u mislima da ste zapravo zaboravili poantu? Tu ću temu ostaviti za neki drugi put :)
Post je objavljen 03.08.2007. u 16:34 sati.