dok sjedimo na vodopadima
zamišljam da smo kapi vode
prozirni i samozadržani
udišući neprestanost zvjezdanog neba
promatramo lelujanje tame
u skliskosti stijena
zelena tamna do ruba crnog ambisa
izjeda oštrinu naših odraza,
onda
uronjena pod površinu
ne osjećam zrak
ukočenim plućima
zatvaram oči mrakom
i samo naslućujem
kako litice oko nas
navlače lica zidova,
dok
pokušavam utopiti oči
ne smijem vidjeti
granice bez izraza
i ne znam da li dišem,
samo znam
da moram se ispaliti
u nebo ili pravocrtno
kao gejzir
bez cilja,
samo tako
eksplodirati da se razbijem
u nepovrat
svemira i zemlje
Post je objavljen 28.07.2007. u 09:42 sati.