Kao što naslov, kaže... U zadnje vrijeme toliko razmišljam... i tako sam usamljena... Trošim život gledajući crtiće i igrajući sranjave igrice... U zadnje vrijeme jedem većinom tunu i paštu ili majonezu i sir i pijem kolu... Užas... upropaštavam se. Ali mi se ten nekako popravio, vjerojatno zbog sunca i mora... izgledam puno bolje... pa zakaj nisam sretna? Ne znam... Jučer sam bila na runescapeu, pričala s Dannyjem... rekao je some pretty deep-minded shit, iako toga vjerojatno nije ni svjestan... Sutra mi se vraća stara iz Tunisa... Prokletstvo!! Zašto nije moglo ostat ovako? Zašto ne mogu jednostavno postojat u danima sličnim ovom, ili jučer, bez brige, bez pospremanja, bez...ono, problema i slušanja živčanih odraslih kako se deru... Ne znam, valjda sam tek sad skužila kako je dobar osjećaj bit samo klinac i, ono, niš više... Govoreći o osjećajima... Imam fakat puno problema s njima u zadnje vrijeme... Sranje, naprosto sam, ono, nešto, ali ne znam baš što, i... Čudno... Ne znam... Znate onaj osjećaj, kad vam netko nabaci osmijeh na lice? Ono, kad vidite tog nekog, ili ga čujete, ili osjetite kako se zrak zavrtložio kad taj netko prođe... I, ono, mišići lica vam sami reagiraju, kao, automatski, i ništa ne možete napraviti oko toga jer... jer je to automatska reakcija i... Znate taj osjećaj? Vjerojatno ne... al ja ga znam... Znam ga jako dobro... I mogu vam reć... Užasno je kad ga najednom nestane... Onako, preko ljeta, kada ne viđate nikoga koga prije jeste... I pitam vas ja, šta mi je trenutačno ostalo od života? Prazna kuća... prijatelji kilometrima daleko... nedovršena knjiga... praznina na mjestu duše... toliko toga za dati, a nikoga tko bi to primio...čak nesvjesno... nemam ispušni ventil, nemam se na koga derati kad znam da sam ja zasrala svoj život, nitko drugi... Nemam motivacije da nastavim, nemam nikoga da me utješi, da me zagrli i kaže kako će sve biti u redu... A što je najgore, da i imam nekoga da me utješi, to ne bi bio nitko iz moje obitelji, ni ijedan moj prijatelj... Nisu oni za emotional stuff... Pogotovo ne muški pripadnici obadvije skupine... Muški ne slušaju, ženske ne razumiju...ni ne slušaju... Pa živim u svijetu mašte, zaboga!! I trebam nekoga da me izvuče odavde, ali nema nikoga... Nikada nema nikoga... Propala sam do kraja, nema više povratka... Iskreno sumnjam kako ću ikada ponovo bit normalna... Ma kog ja zavaravam...ko da sam ja ikada BILA normalna... Oh man... I so need a shrink...
aishiteru, deny...
Post je objavljen 25.07.2007. u 22:48 sati.