oči su ti
prekratke
pokretima glave
kojima se osvrćeš
do pola
pogledima
prosutim u kuteve
između zida i parketa
prašina sipi
niz katove
u zemlju
kao groblje
ispod stopala
ostaju ti
kilometri sastruganih trepavica
prekinuti između
nagona i razuma
u zjenicama
polutama zbijena
kao pribadača
na vratu osjećaš
trnce
kako te promatraju
iz ogledala
tvoje oči
ne mogu se dosegnuti
ovalne
na različitim stranama kože
ti i tvoje sjene
hodate gradom
pogledima prekratkim za osvrtanje
uhvaćeno lelujanje
u osjećaj između
slike, pokreta
i percepcije
zemlja pod stopalima
tone
premekana fina prašina
kao površina valova
utopljena,
sve jedno,
svako jedno,
pjena razlomljena
u komadiće mora,
sve jedno,
svako jedno,
ja sam more,
oduvijek sam to znala,
ne mogu se utopiti
sama u sebi.
Post je objavljen 19.07.2007. u 21:54 sati.