Čvrsto sam se držala za Tuomasa dok smo koračali kroz mrak starih hodnika. Ništa nisam vidjela. Nikad ranije se nisam plašila mraka, ali sad je bilo drugačije...
Naposlijetku, nakon nekoliko minuta besciljnog lutanja, Tuomas je uskliknuo: ''Tarja, napipao sam neka vrata!''
''Pa otvori ih, idiote! Što čekaš?!'', uzviknula sam, gurnuvši ga naprijed.
Začulo se škripanje drveta, a potom se ispred nas našla jedna prostorija. Unutra je bilo mračno, no bilo je dovoljno sivkaste svjetlosti da bih ugledala svijećnjak i upalila nekoliko svijeća uz pomoć upaljača koji mi je ostao u džepu od one jučerašnje avanture sa ubacivanjem petardi u Anetteinu sobu. Tuomas me začuđeno pogleda. ''Čitavo vrijeme si imala upaljač u džepu? '', upitao je.
''Tako je'', odvratila sam, zagledavši se u zid na kome je visila slika grofice Sabinne Bathory. ''Ovo je očito bila njezina soba'', dodadoh, pokazavši rukom na krevet koji je doista bio načinjen za plemstvo. Iako je bila usnula u davnim vjetrovima vremena, ta je prostorija izgledala veličanstveno.
''Imaš pravo'', reče Tuomas. ''Za promjenu.''
''Pogledaj kako je ovo...'', počela sam, pruživši ruku u namjeri da sklonim paučinu sa velikog zrcala. No, u trenu kad sam ga dodirnula, slomilo se uz glasan prasak. Puklo je na tisuću komadića. Osjetila sam mi kako se ti isti komadi zaprljanog stakla zarivaju u lijevu ruku. Osjetila sam miris krvi. Oštra bol se raširila po cijelom mom tijelu. Jedan vrisak je proparao cijelu prostoriju. Bio je to moj vrisak...
''Pazi!'', uzviknu Tuomas, sklonivši me od razbijenog zrcala. ''Jesi li dobro?''
Sjeli smo na krevet. Ruka mi je krvarila. Krv je lila posvuda. I na pocijepanoj bijeloj posteljini su ostali jarkocrveni tragovi. Kapala je po podu, po mojoj odjeći, po Tuomasovim rukama... Posvuda.
''Oh, dovraga...'', procijedila sam kroz zube, stegnuvši ruku u zglobu. Tuomas me je jednom rukom pridržavao, a drugom je otkinuo komad plahte i počeo mi čistiti ranu.
''Ovo će malo da zaboli, ali se moraš strpiti'', rekao je. ''Možeš li mi samo objasniti zašto si šakom razbila zrcalo?''
''Nisam ja'', rekoh. ''Jedva da sam ga dotakla.'' Ovaj put, govorila sam istinu. Gotovo da ga nisam ni pipnula. No, kako se onda razbilo?
Nježno je izvadio komad stakla iz mog okrvavljenog dlana. Stisnula sam zube kako bih izdržala navalu boli. Uzdahnula sam. Bol je uminula, ali je krv nastavila liti. Tuomas mi je zamotao ruku drugim komadom plahte.
''Je li sad bolje?'', upitao je i pomilovao me po kosi.
Nasmiješila sam se. ''Jeste. Hv... hej, opet ti!'', uzviknuh, kad sam primijetila njegov pogled.
''Što?'', začudi se on.
''Opet me gledaš onako čudno'', rekoh mu. ''Što ti je ovih dana?''
Nije ništa odgovorio. Samo je spustio pogled i promrmljao:''Bolje da idemo odavde.'' Dok smo izlazili iz te sobe, kroz glavu mi je proletjela jedna pomisao koju sam odmah s nevjericom odbacila.
Kad smo se uz pomoć upaljene svijeće napokon vratili u civilizaciju među naše prijatelje i Anette, Melody nas je bombardirala pitanjima:''Dobro, gdje ste vi bili? Tarja, što ti je s rukom?''
''Malo sam se porezala'', rekoh, sjednuvši se na kauč. ''Ništa strašno.''
''A uspjeli smo se čak i izgubiti'', dodade Tuomas.
''Ne čudi me'', reče Nemo. ''No našli ste Paju, zar ne?''
Frknula sam. ''Ne. Nismo ga čak ni namirisali, što znači da nije bio u dometu od nekoliko kilometara'', rekla sam uvjerljivo.
Ona me samo pogleda, a zatim reče:''Ni mi ga nismo našli. Prevrnuli smo cijeli dvorac, no od njega ni traga ni glasa.''
U tom trenu, vrata sobe se otvoriše i unutra uđe - pogodite tko! Da, bio je to moj ludi mlađi brat. ''Bok'', pozdravio nas je veselo.
''Idiote jedan, gdje si bio?!'', uzviknu Anette.
Pajo ju začuđeno pogleda. ''A gdje bih bio?''
''Znaš li ti da te tražimo po cijelom dvorcu već gotovo sat vremena?!'', nastavi Anette, ignorirajući upadice mog brata. Bila je toliko uznemirena da je djelovala gotovo smiješno.
Pajo nas je gledao kao da smo budale, što po svemu sudeći i jesmo.
Otvorio je usta od iznenađenja. ''Čekaj malo...'', reče on naposlijetku. ''Ako sam dobro shvatio, prevrnuli ste cijeli dvorac u potrazi za mnom? A niste se sjetili potražiti me u mojoj sobi?''
Mi ostali smo se pogledali.
''Hoćeš da kažeš da si cijelo vrijeme bio u svojoj sobi?'', upita Marco. ''I da sam te ja jadnik morao tražiti po onom užasnom jezivom mraku?'' Govorio je plašljivim glasom, kako to samo on umije.
Haley se nasmijala. ''Oh, Marco… ti si bio hrabar, zar ne?'', upitala je.
''Da, iako je malo falilo da počnem da se derem k’o majmun!'', odvrati on.
Leonardo je bolno udahnuo i lupio se dlanom u čelo. ''Joj, što sam ja Bogu zgriješio?''
Isto to sam se i ja zapitala, te iste večeri, samo na drugom mjestu. Preciznije, u mojoj sobi. Češljala sam kosu pred ogledalom, spremajući se za spavanje. Amy, Amanda i Shannen su već ležale u svojim krevetima. Stari zidni sat je otkucao ponoć. Kroz otvoren prozor dopirao je miris hladne kiše, koja je nemilosrdno potapala staro groblje već zaraslo među trnje ruža. Čulo se hukanje i urlikanje vjetra. No, zvučalo je i kao dozivanje davno umrlih duša...
''Hoće li se oni više stišati?!'', uzviknu Shannen iznervirano.
Okrenula sam se njoj. ''Tko? Vjetar i kiša?'', upitah.
Gađala me je jastukom. ''Ne pravi se gluplja nego što jesi! Govorim o Jukki i Scarlett! Svađaju se već pola sata'', reče ona.
Imala je pravo. Soba u kojoj su bili Jukka i Scarlett se nalazila odmah iznad naše, a kako je plafon bio tanak, mogli smo odlično čuti svaku riječ.
''Ne mogu vjerovati da si tako... tako... tako...'', urlala je Scarlett.
Jukka joj je uzvratio urlanjem. ''Što tako? Što sam sad ja kriv?''
''Kriv si što si živ, eto zašto si kriv!'', dreknula je.
''Normalno je da se svađaju'', reče Amanda. ''Oni su skupa.''
''Ma oni su ludi'', rekoh ja, sjednuvši se na rub kreveta.
U tom trenu, u našu sobu uđoše Emppu i Tuomas. Čim je vidjela Emppua, Shannen se popravilo raspoloženje. Mislim da se netko zaljubio...
''Joj, još su mi samo ove budale trebale'', promrmlja Amy.
''Nemoj da ti budala zada šaku u glavu'', odvrati Emppu. Sjeo se na rub Shannenina kreveta, dok je ona cvjetala od sreće.
Nasmijala sam se. ''Otkud vi?'', upitah ih.
''Jukka nas je izbacio iz sobe da se može na miru svađati sa Scarlett'', reče Tuomas, sjednuvši se kraj mene na krevet. ''Kako ti je ruka?''
''Super'', rekoh. Zaustila sam da još nešto kažem, no urlanje sa sprata me je prekinulo.
''Kako si samo odvratan!'', proderala se Scarlett.
''A sultan od Bruneja pogibe za tobom!'', odvratio je Jukka.
''Sjajno, onda prekidam s tobom!''
''Sjajno!''
''Čuješ li šta ti kažem, prekinut ću s tobom!''
''Čuješ li šta ja tebi kažem, prekini sa mnom!''
''Čuješ li šta mi kažeš, ja prekidam s tobom!''
''Molim?! Misliš samo tako prekinuti sa mnom?!''
''Dosta, idioti!'', uzviknu Tuomas.
''E pa sad mi je dosta!'', uzviknuh, dohvativši četku za kosu. Popela sam se na stol i počela udarati njome po plafonu, kako bih ih upozorila da se stišaju. No, ni to nije vrijedilo.
''Čekaj malo'', reče Tuomas. ''Imam jedan lukav plan.''
Narednih nekoliko minuta nas smo dvoje proveli stojeći na stolu i lupajući stolicom o plafon, dok su naši prijatelji navijali:''Jače! Još jače! Sredi gamad!''. I, doista, Jukka i Scarlett su prestali urlati, ali je blagostanje trajalo dok je trajalo i lupanje stolicom. Čim smo prestali, oni su opet počeli da se deru kao gorile.
''Ovo nema smisla'', reče Emppu zlovoljno. ''Idem spavati na hodniku.''
''Čekajte, možete ovdje kod nas. Imamo četiri kreveta, zgurat ćemo se. Emppu, ti možeš kod mene'', predloži Shannen. Uputila sam Amandi onaj svoj čuveni Am-vidi-ove-budale pogled. Ona mi je uzvratila sa Maggs-ona-nije-normalna pogledom.
Okrenula sam se Tuomasu. ''A ti možeš kod... hm, kod Anette'', rekoh.
Izgledao je kao da će se zbljuvati. ''Neka hvala, ja ću kod tebe'', rekao je.
''Jadan ti, Tuomase'', reče Amanda. ''Spavala sam u krevetu s Tarjom kad smo bile na ekskurziji i svako jutro sam završila na podu, smrznuta i sa modricama prouzročenim njezinim prevrtanjem po krevetu.''
''Bolje i to nego Anette'', zaključi Tuomas, prekriživši se. ''Fuj.''
Pucnula sam prstima. ''Dobro me podsjeti. Sačekajte minut, idem joj samo ubaciti jednu petardu u sobu i odmah se vraćam'', izbrbljala sam, izvadivši petardu i upaljač iz ladice i potrčavši prema vratima.
''Ti si postala jedno čudovište!', reče mi Shannen.
''Ja sam čudovište, ja sam čudovište!'', zapjevušila sam, istrčavši na hodnik.
''I čudovište i kreten!'', doviknu Shannen za mnom.
P.S. Evo, od ovog posta bi trebala početi prava priča. Prvi dio posta, odnosno scena u kojoj se Tarja poreže na staklo na neki način predstavlja početak nevolja, premda se to sada ne vidi. Inače, sad se trudim malo više se koncentrirati na humor i detaljnije opisujem događaje, pošto će kasnije priča postati 'malo' jezivija...
Pozdrav svima i volim vas!
Post je objavljen 10.07.2007. u 13:12 sati.