Nikada nisam mogao misliti kako ću doću umoran s posla i zateći vlastitog oca ljutoga kao ris. Njegova ljutost i njegova istovremena hladnoća prema meni trebale su mi dati doznanja kako sam ja za nešto kriv. Kao i uvijek u početku je fingirao bolest, jer on u biti bolestan nije, samo kao i svaki drugi hipohondar izmišlja bolesti. Tada je rekao kako je u šoku i kako su ga andoli spasili od kapi. Te sam ja u zafrkanciji rekao kako sam i ja radio od 5.00 do 20.00 i kako sam i ja u šoku jer cijelid an nisam ništa jeo, te kako od 21.15 do iza ponoći ću opet raditi i kako ću ujutro opet morati na posao u tu istu smjenu od 5.00 do 20.00 . U tom trenu me je počeo optuživati kako sam ga pokrao. Kako sam mu ukrao 8000 kuna. Jebo zid, pa ja nikada nisam ni znao da on ima 8000 kuna. No, nema veze. To je stara priča moga života. Kada se god šta dogodi ja sam uvijek optužen. Dobro da me još nisu zvali u Haag zbog ratnih zločina. A ako se to i dogodi nema veze, navikao sam biti lažno optužen. Ali, u suprotnim situacijama, kada ja napravim nešto dobro tada moj "dragi tata" pohvali sve osim mene. Jebi ga ja sam dežurni krivac za sve, pa ne mogu biti hvaljen i proglašavan krivim - to u bolesnom mozgu moga oca jednostavno ne bi išlo, zar ne?
Post je objavljen 27.06.2007. u 20:16 sati.