Bio je ok dan,jučer...prof.iz kemije mi je zaključila 4 (što znači,još danas rješit inficu,i s 5 prolazim,uh veselja:)),nije bilo glavobolje,isprobavala štikle za prvo vjenčanje (naravno da ne mislim to kupit,strašno),zezala se s frendicom i profom,dobila diplomu jer sam položila eng...i poslije,hodamo frendica i ja a kad ono poruka:"Znam da si rijetko u Zvuku al samo da ti javim,Marin je poginuo".Dignem glavu,zašutim,pogodilo me je iako sam s dečkom jednom pričala kad nas je upoznao...al znala sam da frendica sa ostalim curama visi prije šk uvijek tamo..."Koka,konobar iz Zvuka,onaj Marin je poginuo".Ona se nasmije i kaže "Aj C.šuti,da ziher".Ja pokažem poruku a njoj se izraz lica naglo promjeni.Hitro zove cure,nitko još ne zna,svi počnu plakat."C.saznaj kako.odmah".Pošaljem mu poruku,nikako se ne javlja a onda me nazove.Nisam ga nikad takvog čula,već sam se i ja bila prepala.Naime,pokupio ga kamion na pješačkom dok se bajkom vozio prema Zvuku...kaže i počne plakat.Kako reagirati kad s druge strane čuješ dečka koji plače?!Nisam znala šta bi,i rekoh,smiri se,molim te,bok.Znam da je i on ovih godina polovicu svakodnevnica provodio tamo,noću-danju...sprijateljio se sa svima njima,znao je pričat o njemu...
u tom trenutku sam zastala,do mene Koka s tužnim izrazom lica,preko mobitela se čuju jecaji...a ne znaš kako ih smiriti,što poduzeti...žalosno...
Nisam mogla zaspati,sjetih se onog tatinog poziva,jedinog sprovoda na kojem sam bila,i to na onom uzvišenju...sjetih se i one kazete koja je još uvijek u ladici,a ne usudimo se pogledati ju već 2 god...
Osobe k vragu odlaze,to tako ide...samo najgore je kad ovakvim sranjem svijet napuste mladi...i ne prožive bar onaj mali dio najboljeg što život pruža...
kao da i nisu živjeli,već bili samo prolaznici...