Još jedan petak polagano odmiče, sati nemilosrdno prolaze i ne vraćaju se. Neka svraka mi neumorno grakće u dvorištu. Valjda su joj mačketine požderale male svrake (a ne vraniće). Preko puta moje kuće su sagradili 4 nove novcate zgrade od 8 katova. Nedavno su ljudi počeli useljavati. Primijetila sam da je uselilo i nekoliko metalaca, nekoliko normalnih cura, ali i ON.
Bože, kako je odvratno zgodan! Vidim ga kako ide u školu, uvijek 30 minuta prije mene, vidim ga kako dovodi frendove doma, ali nikada žensku. Baš super! To pomislim svaki put kad se sjetim da još niti jednu curu nisam vidjela u njegovom društvu. Koji put navečer prođem ispred njegovom prozora, čujem ga kako svira. Nabija divljački po bubnjevima. Zamišljam njegovu poludugu kosu, sigurno trese glavom...
Mi se ne poznajemo, ne znam mu niti ime. Ipak me uvijek pozdravi laganim smiješkom. Bože, kako je odvratno sladak taj osmijeh!
Nedjeljom navečer vozi bicikl po kvartu, možda i šire, ne znam. Možda ga jednom sretnem kad ću se vozit na rolama. Namjerno ću se strgat i zrušit na cestu, tako mi piroške sa sirom, da vidim kaj će napravit... Možda mi pomogne da ustanem, možda me primi za ruku.
A onda NAPOKON!
Jučer sam ga srela na stanici i konačno ga upoznala. Fran!
Bubnjar. Zašto su svi bubnjari tako ODVRATNO zgodni? Zašto!?
Pričali smo neko kratko vrijeme. Rekla sam mu da sam cellistica. Ali stvarno smo kratko razgovarali. Dovoljno dugo da me zagrli i da mi kaže da ćemo nas dvoje napraviti neki dobar duet.
Da, da! Hoćemo! Naravno...
Što? Duet? Nije važno. Hoćemo!
Pobjedonosno odlazim u školu. Viđam ga i dalje. Još se ljepše smiješi nego prije. Još bolje izgleda.
Popizdit ću.
Zapravo, možda bih popizdila da on postoji...
Ovako se samo lijepo smiješim i zadovoljno pakiram stvari za školu. Fantazije ostavljam za poslije. Moram se požurit da ne zakasnim na prvi sat! Postoji i netko stvaran u mom životu! :)
Post je objavljen 17.06.2007. u 12:03 sati.