Nikad nisam mislila da ću pisati dnevnik, i nikad nisam shvaćala osobe koje pišu dnevnike. Pa valjda možemo zapamtiti važne trenutke u životu bez da ih zapišemo. Ali izgleda da se ljudi mijenjaju.
-Amy Melinda Nettles, da si odmah sišla dolje!- vikao je moj tata. Očito mi nije suđeno da pišem dnevnik.
-Stari, ne zovi me Melinda!- zderem se.
-A ti mene ne zovi „stari“- rekao je
-Koliko ti puta moram reći da ćemo zakasniti na vlak?- držao je predavanja.
-Ma nećemo zakasnit, ima još dosta vremena- rekoh i krenuh pojesti nešto. Nuttella.
-Ostavi to,- rekao je i doslovno mi oteo kruh iz ruke -jest ćeš kad dođeš u Hogwarts-
-Dobro, ali ti ćeš biti kriv ako me za par dana nađu mrtvu i pregladnjelu u vlaku- govorila sam dok sam išla prema svojoj sobi. Uvijek je bilo ovako. Mislim, svaki put kada bi išli na vlak, tata bi se derao na mene da se požurim i kakvo sam to neodgovorno derište postala. Od prve godine mog školovanja.
***
-Tata, zar ne možeš požuriti?- pitala sam. Sjedili smo u autu, a na cesti je bila neopisiva gužva.
-Da netko nije stao u kupaonici toliko dugo, sad bi već bili u vlaku- odgovori on.
-A ja znam za koga se sređivala- oglasi se Mike, moj mlađi brat.
-Šuti, derište jedno!- obrecnuh se na njega
-Ti ćeš mi reći, jeli?-
-Da, ja ću ti reći.- viknem i stanemo se svađati.
-Djeco, PRESTANITE!- nadjača nas tata.
-E, eno Denise. Idem do nje- rekoh, jer sam vidjela dobro poznatu priliku kako se provlači između auta.
-Ludo! Ovdje sam!- povikala sam kad sam izašla iz auta.
-Amy!- skriknula je kad me ugledala. Potrčale smo jedna prema drugoj, što je bilo teško uzmete li u obzir sve one aute.
-Pa, kučko, gdje si ti?- poviknusmo uglas naš službeni pozdrav.
-E pa, za razliku od tebe, ja i Dana smo trunule u kući cijelo ljeto. Ma, kako je bilo u Australiju? Želim čuti sve, do najprljavijeg detalja!- zapovjedila sam joj.
-Amy, duga je to priča. Reći ću ti sve kad dođem u Hogwarts i najedem se- reče ona.
-Tko je?-
-Što?-
-U koga si se zaljubila u Australiji?-
-Molim?-
-Pričaj!-
-Ma kako ti znaš da sam zaljubljena?-
-Joj Denise, vidi se. Prvo, brbljava si ko papagaj i to što ne želiš pričati znači nešto. Drugo, da si stvarno gladna sada bi ti već usta bila puna. I treće, imaš onaj ljigavo-zaljubljeni sjaj u očima. A sad gukni, tko je.- održala sam joj monolog.
-Vidim da nemam izbora- počela je- zove se Peter i treću večer nakon mog dolaska...-
-Amy, dolazi! Idemo!- vikao je moj tata pošto je gužva nestala.
-Idem, a ti nemoj misliti da si se izvukla- rečem joj.
-Ni najmanje- odvrati ona.
***
-Gdje je ona? Ne mogu je nigdje vidjeti- Denise i ja smo stajale na peronu 9i tri četvrt i pogledima tražile Danu koja je, po tko zna koji put, zakasnila. Uvijek kasni.
-Evo me, evo me. Nemojte me ubiti- Dana je trčala i za sobom vukla par kovčega -jedva sam se izvukla od staraca, držali su mi propovijedi kako se ove godine moram potruditi biti „dobra curica“, možeš si mislit-
Učenici su počeli ulaziti u vlak, pa smo i mi potrčale pronaći mjesto.
-Hej, evo ovdje ima mjesta- uzviknula je Dana kad smo došle do sredine vlaka. Bio je to jedan od gorih odjeljaka- smrdjelo je po kravljem izmetu, prozor se nije mogao otvoriti, a sjedalo na sredini je propadalo kad bi sjeo na njega.
-Mislim da je bolje da ovaj preskočimo-bila je to Emily, posljednja cura koja je činila Fantastičnu četvorku.
-A gdje si ti dosad, mlada damo?- upita ju Denise.
-Ben me zadržao- reče i pocrveni kao ljuta paprika.
-Cure, evo slobodnog odjeljka- reče Denise i sve četiri se počnemo gurati koja će prije ući. Nama je to bilo smiješno, ali su nas ostali gledali s-kojeg-ste-vi-planeta-pale pogledima.
Vlak je zapištao i zatim krenuo. Ja sam stala na nogama te nisam bila spremna na naglo pomicanje. U idućem trenutku sam se nalazila na podu već u naručju nekog tipa... tipa kojeg nikad prije nisam vidjela.
-Idući put pazi- rekao je i nastavio svojim putem.
-Da, hoću- rekla sam, ali sumnjam da me čuo.
Post je objavljen 10.06.2007. u 00:50 sati.