Promovira sinoć Igor Mandić u "Emisiji opće prakse" stari hrvatski izraz "Brašančevo" za blagdan "Tijelova" i napomene kako nigdje u knjigama nije našao njegovo porijeklo. Hvali se Mandić kako njemu ne treba internet jer da on sve može pronaći u knjigama.
Meni je trebalo nekoliko minuta guglanja i par logičkih klikova da bih ušao u trag etimologiji "Brašančeva":
U Slavoniji se taj blagdan zove još i Brašančevo. Slavi se, naime, početkom ljeta u vrijeme kad pšenično zrno prelazi iz mliječnoga stanja u kruto.
Petar Hektorović u Ribanju i ribarskom prigovaranju piše:
Zašto nis’ dal ni htil ponest kanjčenicu / S ke bi kadgod imil dobru brašnenicu? / Nahital bi kanjac, jer ovdi love se, / Procipov i janjac dokle on donese.
U ova četiri dvanaesterca tek dvije riječi mogu biti manje jasne.
Brašnenica je "hrana". Po Skokovu tumačenju u starocrkvenoslavenskom brašno je značilo "jelo". To se očuvalo u katoličkom terminu Brašančevo (Tijelovo), kada se svetkuje Isusova zadnja večera s učenicima. Ta je riječ poimeničen pridjev od deminutiva brašance (tijelo Isusovo) pored brašnace (hostia, eucharistia). Dubrovački je pisci upotrebljavaju u značenju "pričest". Odatle denominali brašniti kod Belostenca te nesvršeni glagol brašnovati (15. i 16. stoljeće) - "ići na pričest". Danas se u Istri govori bršnovati (hraniti, pričešćivati se).
Za viaticum (posljednja pričest umirućem, ali i poputbina, dakle "putni trošak") postoje izvedenice brašanica, brašenica, brašnenica, brašnjenica i s disimilacijom (nj-n u lj-n) brašljenica. Od 16. stoljeća brašnja je "hrana".
Rezultati su se poklopili sa zdravorazumskim pretpostavkama. Igor Mandić se gradi najslobodoumnijim intelektualcem "Opće prakse", a odbija koristiti internet. Ne ispovijedi li se skoro, obavi pokoru i pričesti internetom, Mandićev gard sveznajućeg anarhista prolaziti će još jedino kod onih koji kao i on bježe od informacijskog doba kao vrag od tamjana.