Evo neki dan sam nešto piskarala po tamo nekom forumu i naiđem na komentar moga komentara. Izruguje mi se neka gospođa/gospodična, u stilu: šta sam zapela za ono jednom se živi. Kao da ja to znam. Eh... Ali ja to ZNAM. Tko me je redovito čitao, imao je prilike pročitati i jedan post u kojem sam pisala ukratko o svojoj golgoti sa bolesti. Tko nije neka pregleda malo arhivu. No, ne želim sada opet o tome. Nego me je to potaklo da malo pišem o vjeri i vjerovanju.
Dakle, ima raznih vjera. Nama ovdje na ovom podneblju je najbliže kršćanstvo. Ali ono je relativno mlada vjera koja postoji nekih samo 200-tinjak desetljeća. To je vrlo malo za jednu vjeru. Ne želim sada polemizirati kako je nastalo i zašto. Nego želim pisati o tome koliko i kako i u što sve ljudi vjeruju.
Evo recimo kršćanstvo. To je vjera koja zabranjuje bilo kakvo praznovjerje. Ali ljudi koji tvrde da su kršćani, u isto vrijeme su i užasno praznovjerni. Znate ono kad vas ptica posere, pa se veli da je to sreća. Ili kad vam se štuca, pa vele da vas netko spominje... i tako još toga hrpu... Da ne nabrajam. Eh, sada. Toliko sam puta ta praznovjerja čula iz usta velikih vjernika koji redovito crkvu posjećuju i idu na mise i slušaju pobožno propovijedi. Oni koji nisu vjernici ili se ne žele deklarirati kao takvi, tim se praznovjerjima uglavnom smiju. I sada... Nije mi jasno kako to tako ide ruku pod ruku veliko praznovjerje sa čvrstim vjerovanjem u Boga ( ovo pišem velikim slovom iz poštovanja prema onima koji vjeruju u Boga, a ne zato jer sam i sama vjernica).
Daklem, da li vi znate da su slaveni, a samim time i hrvati kršćanstvo tek masovnije počeli prihvaćati tamo krajem 7. i početkom 8. stoljeća? Sad će drvlje i kamenje na mene veliki Hrvati. No dobro, nema veze. A do tada smo bili mnogobošci. Da, da. Vjerovali smo u sve i svašta. I od tuda i ono sa kenjcem od ptice, i sa štucanjem i ono kad se dive nekome kako je lijep i pametan, pa se veli, nemoj – ureći ćeš ga ( nju, nije bitno). I ono gledanje u šalicu kave... Ajde dobro, gledanje u šalicu kave smo pobrali od turaka, kad je Osmansko carstvo bilo prisutno nam u blizini. E, al i sarma je od njih stigla, da ne bude zabune! No, da ne pobjegnem sa teme. O kulinarstvu ću koji drugi puta.
I tako, raznorazna vjerovanja su nam se uplela tokom stoljeća u vjeru i s njome se izmješala. Neki niti ne razlikuju vjerovanje od uvjerenja, a kamo li od vjere.
No, to neka sami sa sobom rješavaju. Nisam ja tu neka vjroučiteljica, pa da im sada razlike objašnjavam. Neka googlaju.
Ma da se ja vratim vjeri i vjerovanju. Blago onima koji vjeruju. Njima je lako. Tj. lakše im je u životu od onih koji ne vjeruju u Boga. Vjernici lijepo odu u crkvu, ispovjede grijehe, izgovore par Očenaša i Zdravomarija i basta. Njima je oprošteno.
A što preostaje onima koji ne vjerju? Ili da se preobrate u vjernike, pa da i njima bude lakše pri duši ili da nastave gaziti kroz svijet i vrijeme sa svojim grijesima.
Samo...., znate što ću vam ja reći? Svaka čast vjernicima, ali oni misle ako vjeruju u Boga da će im sve i Bog oprostiti, pa počesto i nemaju baš osjećaja morala i moralnosti. Često pretjeruju u svemu. A znate onu zapovjed, ne pretjeruj u užicima ( malo sam je skratila). A znate i onu: ne budi tašt ( usput, to je smrtni grijeh). E sad... ajd malo pogledajte naše javne ličnosti ( političare, estradnjake, itd) koji se kunu da vjeruju u Boga i redovito ližu oltare.
Hmmmm..... Jel sad da idem na ispovjed odmah?
Post je objavljen 08.06.2007. u 16:10 sati.