Marketing
Odgonetanje tajne šaha - Jednadžba puna nepoznanica
Ovaj tekst je zamišljen kao još jedno razmišljanje o starom pitanju: da li će se s razvojem računala riješiti tajna šaha. Neposredan povod za pisanjem je razgovor sa šahistima-amaterima koji redovito zastupaju raširenu i vjerojatno neospornu tezu da će razvoj računala u krajnjim instancama dovesti do toga da računala pobijede najboljeg čovjeka-šahistu. Međutim, oni to miješaju s nečim drugim, za šah još fundamentalnijim pitanjem - mogućnošću da se definira niz najjacih poteza od početka do kraja partije.
Takvo miješanje teza je prilično raširena grješka čak i kod vrlo jakih šahista, što je vjerojatno poslijedica činjenice da je na logičkom nivou ovo pitanje relativno komplicirano. Naime, informacija u šahu iako ogromna (po nekim procjenama 10 na 40-tu) ipak je konačna. To čini opravdanom pretpostavku da će kompjuter prije ili kasnije pohraniti sve moguće pozicije.
Da li će to označiti definitivno odgonetanje tajne šaha? Za šahiste to podrazumijeva odgovor na pitanje kakav se rezultat dobiva iz početne pozicije. Da li, u skladu s poznatom tvrdnjoi američkog majstora V. Adamsa: "nakon 1. e4 bijeli forsirano dobiva" ili je eventualno remi? Za takvu jednadžbu nužno je saznati seriju najjačih poteza za obje strane od početne pozicije do kraja, to jest odigrati idealnu partiju. Takvu partiju, uz potrebna glavna skretanja, mogao bi naučiti svaki "pacer" pa bi igra u praktičnom smislu postala besmislena.
Ipak, u konceptu "idealne partije" postoji jedan logički paradoks. "Idealna partija" povlači za sobom pretpostavku da je u svakoj poziciji moguće povući jedan (!) najjači potez, što je očevidno neispravna pretpostavka.
Pogledajmo poziciju na dijagramu 1.
Dijagram 1
Maksimum koji bijeli može ostvariti, pri najjačoj igri, jest mat u dva poteza. Ali, u ovoj poziciji postoji pet poteza kojima bijeli to ostvaruje: igrajući topom uzduž a-linije, od a5 do a1. Prema tome, postoji pet najjačih poteza.
U takvom slučaju odluku nije moguće donijeti na osnovu čistog proračuna, već je potreban dodatni kriterij. Taj kriterij je stil. Tako možemo zamisliti da će čovjek široke ruke odigrati topom na a1, dok će "škrtac" maknuti topa za jedno polje, tj. odigrati 1. Ta5, a neka neodlučna osoba ili netko tko ne voli krajnosti zaustaviti će se na sredini, igrajuci 1. Ta3 (zanimljivo je da Fritz 8 najčešće bira 1. Ta1).
Rješenje ovog problema moguće je u tezi da ne postoji samo jedna "idealna partija" vec više njih. Tako bi iz dane pozicije vodilo pet idealnih partija. Kako nemamo razloga za pretpostaviti da sličan problem ne postoji u složenijim pozicijama to bi nas vodilo do tvrdnje da zapravo postoji ogroman, praktično neograničen broj "idealnih partija". U smislu praktične igre to očevidno znači da je šah neiscrpan.
Sasvim je drugo pitanje odnosa između snage igre čovjeka i računala. Mislim da je sasvim jasno da će u bliskoj budućnosti najbolja računala pobjeđvati najbolje šahiste. Ono što je u tom odnosu zanimljivo i vrijedno proučavanja je uočavanje razlike u igri ova dva "suparnika". Kako računalo donosi odluku? Računalo računa. Čovjek procjenjuje. Čovjek koristi zaprepašćujuću mogućnost ljudskog uma da donosi strateške odluke.
Razliku je moguće ilustrirati na sljedećem elementarnom primjeru (dijagram 2).
Dijagram 2
Računalo bi u ovoj poziciji "razmišljalo" u formi niza poteza tipa: 1. Kg6 Tc8 2. g5 Tb8 3. Kh6 Tc8... dok bi čovjek razmišljao u formi onoga što šahisti nazivaju ocjena pozicije. Elementarno iskusan igrač odmah će dati konačnu definiciju ove pozicije kao remi-pozicije. To pokazuje da ljudski mozak misli sveobuhvatno, procjenjujući moguće poteze, obično u rasponu od tri do šest poteza unaprijed. Odluku donosi na osnovu iskustva i inspiracije. Kompjuter, s druge strane, "misli" matematički, proračunavajući i do 200 milijuna poteza u sekundi.
Zanimljivo je da postoje naznake da kako se povećava broj mogućih pozicija koje računalo proračunava, evoluira i njegov "stil" igre, postajući sve sličniji ljudskom. Jednostavna ilustracija je šesta partija meča između računala "Deep blue" i Kasparova iz 1997, u kojoj se računalo odlučilo na pozicijsku žrtvu figure teorijskim 8. Se6 (dijagram 3).
Dijagram 3
Rani programi imali su čisto materijalističku igru nesposobnu za takva rješenja. Tako se čini da je snagu čovjeka u šahu moguće prevazići samo ljudskim stilom igre.
Na kraju pogledajmo kombinaciju jednog mog prijatelja iz davnih dana, klupskog kolege i dugo vremena suparnika Željka Bota !
Boto - Bertok
Variante, 1982
Bijeli igra i dobiva!
Rješenje:
1.Bxh6 gxh6 2.Qf3 Kg7 [2...Nd5 3.Qg4+ (3.Qh5 Kg7 4.Rd3 Qb6 5.Rg3+ Kf6) 3...Kh8 4.Qh4 Kg7 5.Rd3 Re8 6.Nxf7 Kxf7 7.Rf3+ Kg7 8.Qg3+ Kh8 9.Qe5+] 3.Qg3+ Kh8 4.Rd8 Qb7 5.Rhd1 Nd5 [5...Ne8 6.Qh4 f5 7.Qxh6+ Qh7 8.Ng6+; 5...Ng8 6.R1d7 Qxd7 (6...Bxd7 7.Nxf7+ Rxf7 8.Qxg8#) 7.Rxd7] 6.Qh4 Rxd8 7.Qxh6+ Kg8 8.Rd3 [8.Bh7+ Kh8 9.Be4+ Kg8 10.Rd3 Nxc3+ 11.bxc3 Qxe4] 8...Bxf2 9.Rh3 1-0
Post je objavljen 05.06.2007. u 19:30 sati.