Snazna prisutnost pucine
U zvuku,
Zar mi je dopusteno vidjeti
kako ja crveno zakovana u zid
gledam kako plavo obzorje snazno
juri ispred mene u svoje modro nistavilo
I ja se krecem prema Tomu
I progutat ce me artificijelno savrsenstvo zivota u impresiji
zakovana crveno
za zid iza
sebe.
Ubija me moja misao.
More je suho zivjelo,
kao i par tjedana iza toga
i stajalo je jureci
stajalo je tuzno
dani, hoteli, nisam artikulirana
povezana nisam
nisam sebe dosla zapisati
zasto to pokusavam
ubija me moja misao.
Imam novu misao.
Umiram i radjam se svakog trenutka
Nikad ne zivim
Nikad
nisam
Tu.
Giving my self away
I was always far behind me.
A tad mi je bilo mucno
i htjela sam da ne bude
I poslije je mali vlak kasnio
funfcen minuten je mali vlak kasnio
Do what I had to
Prizivanje sebe iz proslih dana - proslih zivota
Sebe.
Sebe.
feisty - ice tea.
Nepodnosljivo je bilo onako zivjeti, tek sad vidim.
Treba ici dalje.
I pucina i glazba te tjedne su me fascinirali
zivjeli su mjesto mene
prikovane crveno
za zid iza mene.
Gdje sam sad??
Znat cu tek za neko vrijeme.
I ja zaista mislim da nikad ne zivimo sad, vec samo u proslosti i buducnosti.
No kako je to neshvatljivo sasvim, samo nazrivo, grci mi se zeludac.
Ne mucno, vec, svjesno.
preslikat cu se kroz svoje usne u njegovo tekuce lice.
dovraga.
Ja stvarno mislim da shvacam nesto. Ne znam kako to reci.
Samo rijetko kad zivimo Sad i Tu. To je kad se ne pitamo o Ovom (Tom) trenutku, i kad smo uprisutnjeni
neupitno u njemu, kad je nama Nominativima vrijeme Lokativ. Tek tad.
Rijetki su to, kako vec rekoh, trenuci. Zivimo li samo tad, ili su to iznimke u nasem proslo-buducem zivljenju, to jos ne znam.
Ovo samo nazirem.
Post je objavljen 03.06.2007. u 02:06 sati.