Marketing
Sagni se i pogni
Pitaju me stalno ljudi kako nam je u Zagrebu, jesmo li se prilagodili ovdašnjem životu, tempu, ljudima i svjetonazoru... Kao da smo, u najmanju ruku, zadnje dvije i pol godine proveli u Australiji, a ne u obližnjem nam Beču, iz kojeg smo redovito posjećivali Zagreb.
No naravno da razlika između Zagreba i Beča ima, kako ne. Neke su velike i uočljive, a neke male, ali zabavne.
Recimo, moja se nasljednica uvijek veselila odlascima u dm (a u Hilferici smo gotovo pred kućom imali jedan od većih u gradu), jer je mogla voziti ona mala šarena dječja kolica i usput mi pomagala u njih staviti stvari koje smo kupovale. Kad bismo došle do blagajne, ponosno bi sve što nije baš preteško za njezine male ruke stavila na traku i na kraju bi pružila teti blagajnici karticu, a sve to malu curku njezine dobi čini neopisivo sretnom. 
No da, u Zagrebu je priličan problem naletjeti na ta mala šarena kolica, ne zato što ih ovdašnji dm nema, nego zato što ih, pazite sad, zauzmu odrasli! Trebali ste vidjeti taj očaj i suzice kad smo jednom prilikom ušle u dm u Importanne Galeriji i kolica nije bilo ni za lijek, no tijekom naše shopping-ture s ružnim velikim kolicima koja su nam jedina preostala vidjeli smo da su sva dječja, sva do jednih, bila u privremenom posjedu odraslih ljudi, smiješno pognutih nad njihovom skromnom visinom, prilagođenoj trogodišnjem ili petogodišnjem djetetu, ali ne i tridesetogodišnjoj teti ili pak pedesetogodišnjem stričeku. Nasljednica, bolno iskrena, kao uostalom i svako dijete njezine dobi, nije izdržala, pa me glasno pitala, pokazujući bucmastim prstićem jednu postariju, elegantno odjevenu tetu koja je, nespretno presavinuta trupa, stavljala nekakav gel za tuširanje u kolica koja su joj bila otprilike u visini koljena, Mama, a zašto ova teta ima kolica za djecu? 
da bi se teta okrenula, uputila joj pogled u stilu što je ovom djetetu, pa zar je nešto neobično u prizoru postarije žene u poslovnom kostimu i sa svilenom maramom sagnutom skoro do poda pred malim, šarenim dječjim kolicima prepunima kozmetike? 
a zatim je još jedan pogled, puno oštriji, uputila i meni, majci tog nedokazanog derišta koje postavlja glupa pitanja. Eh, zlato, teta je u starosti podjetinjila i počela koristiti dječje rekvizite, odgovorih nasljednici, no samo u sebi. U glasnoj verziji odlučih izgovoriti puno miroljubiviju, ali nimalo dvosmislenu varijantu: Zlatić, teta vjerojatno NE ZNA da su to dječja kolica, te pogledati tetu-dječjokolicootimačicu upućujući joj pritom najširi osmijeh na svijetu, objašnjiv na nekoliko načina, ovisno o osobnim preferencama i pogledu na svijet. Teta je nestala brzinom svjetlosti, zajedno sa šarenim kolicima, od kojih je u zraku ostao tek višebojni trag. 
Slična je situacija u našem gotovo pa lokalnom Mercatoru u Centru Kaptol, u kojemu smo relativno često. Obavezno promatram vozače malih kolica: dvadesetpetogodišnja šminkerica predugih plastičnih noktiju ukrašenih svjetlucavim stakalcima; gospodin od kojih šezdeset godina, u odijelu i kravati, s aktovkom; malo jača gospođa od pedesetak godina s jarkocrvenim ružem i razmazanim puderom; tridesetogodišnjakinja poslovnog imidža i vrlo strogog izraza lica; dva dečka u trapericama, studenta ili srednjoškolca, koji su kupovali nepregledne količine jeftinog vina. I nijedna majka s malim djetetom. To vam je bilanca moje prošle posjete, krajem prošlog tjedna.
No da, za one koji još uvijek ne znaju o čemu se radi, riječ je o umanjenoj verziji uobičajenih kolica za kupovinu u, naravno, jarkim bojama. No, osim što ta kolica izgledaju točno kao i ona velika, za odrasle, često imaju još i jednu dodatnu okomitu šipku kojom roditelji mogu bolje upravljati kolicima ako im je podmladak nespretan ili se pak zaigra u kupovini i u žaru igre napusti svoje privremeno prijevozno sredstvo. Na vrhu te okomite šipke često se, ovisno o trgovini, nalazi i nekakva zastavica, znakić ili već nešto, što ne služi samo promoviranju loga spomenute firme, nego i lakšoj uočljivosti i pozicioniranju kolica za slučaj da se mali nasljednik ili nasljednica izgube među policama.
Imajući na umu da kolica za odrasle imaju prečku za guranje na praktičnoj i udobnoj visini koja prosječnoj osobi dođe negdje oko struka, da im je dubina točno takva da se ne mora previše sagnuti kad stavlja stvari u njih ili ih pak na blagajni vadi, da je takvih kolica mnogo više no onih malih te da ničim ne odaju dojam da su dječja, a ne valja smetnuti s uma ni činjenicu da su složena upravo tako da su vam točno nadohvat ruke kad ulazite u trgovinu, što zapravo motivira prosječnu odraslu osobu da odabere kolica kojima ne može pošteno upravljati - jer, ili se mora sagnuti gotovo do poda kako bi dohvatila ručku ili je ostavljena na milost i nemilost toj okomitoj šipki koja je obično zakačena za jednu stranu i potrebno je uložiti popriličan napor da bi išla ravno - nad kojima se mora saginjati kako bi dosegao dno, koja su obično u nekom skromnom broju stavljena sa strane i koja, na kraju krajeva, izgledaju poprilično smiješno u posjedu odrasle osobe. Odnosno, ispravljam se: odrasla osoba je ta koja izgleda smiješno. Kolica nisu ništa kriva.
Nemam pojma.
Da ne budem nepoštena, nailazili smo mi i u Beču ponosne primjerke guratelja i guračica dječjih kolica, no svaki put kad bi nas put doveo u blizinu takvih individua skužili smo da one, vjerovali ili ne, govore hrvatski! Znači, sad postaje službeno: opsesija dječjim kolicima u odrasloj dobi naša je domaća, hrvatska! Budimo ponosni na nju. 
Jedino ne znam što je korak dalje? Što slijedi? Zapravo, pitanje je bilo retoričko, jer i te kako znam.
Zamislite sljedeći prizor: bračni par srednjih godina u tjednoj kupovini. Muž trpa stvari u kolica, a žena ih vozi... Kolica su, naravno, onaj tirkizni plastični dječji autić u koji se podeblja, uredno odjevena i pažljivo našminkana dama, teškom mukom, ali s mnogo zalaganja i osobnog truda, ugurala te veselo trubi drugim vršnjakinjama s čijim se vozilima susreće među policama. Tu i tamo vidi da je i neko trogodišnje dijete - valjda zabunom - uspjelo uhvatiti slobodan autić, pa se teta svom snagom zaleti u njega, izazivajući sudar ovećih razmjera, kako bi bezobraznog balavca naučila pameti i zauvijek ga odvikla od upotrebe dječjih rekvizita. Barem na idućih trideset godina, a kad postane sam svoj čoek, diplomira, zaposli se i nauči vezati kravatu, smjet će voziti i dječji autić. A njegova će ženica sa smiješkom u kolica ubacivati mlijeko i jogurte, ponosna na svog privatnog Schumachera.
Post je objavljen 23.05.2007. u 14:09 sati.