Podozrenje zbog upozorenja da na sestosatnoj voznji do Mengla barem polovica putnika u autobusu povraca i grcevito upiranje nogama o sjedalo ispred sebe zbog bezumnih pretjecanja kamiona u potpuno nepreglednim zavojima, u kakvima je nas grintavi vozac provodio veci dio vremena, ubrzo potiskuju u zaborav prizori koje nam, duboko dole u kanjonu, pruza Mekong. I taman kad sam se pripremio uzivati u spomenutim prizorima uz Bebica, Waitsa i Cohena, za koje sam, nakon pomnog promisljanja prije puta, odlucio da su idealan izbor za pogurati u empetriplejer, otkrivam zasto se ovo naziva autobusom za povracanje jer sofer pocinje pustati cede kompilaciju na kojoj se pravilnim ritmom izmjenjuju kineske pop ultraljigavoce i superimbecilne dens poskocice.
Mekong je otisao svojim putem, cedeu dosao sa zudnjom iscekivani kraj, kamioni ispred nas se prorijedili, planine postajale sve vise, sume sve vece i gusce, a cesta sve zavojitija i uza. I kao da se i onaj golemi, sivi, tmurni plimni val koji je nemilosrdno preplavio tisuce kilometara istocno, polako poceo razbijati o planinske vrhunce, gubiti na snazi i sve se teze probijati na zapad. Dok od njega na kraju nije ostalo samo nekoliko potocica koji su tiho i nezamjetno prokapavali kroz bujno zelenilo, sad vec solidno razmahane dzungle.
I oni malobrojni ljudi koje smo sretali putem, kao da su izgubili svoj karakter mirnih, bezvoljnih goveda i poceli sve vise podsjecati na okolnu dzunglu; ponosnu, divlju i neukrotivu. Cak i cesta, za razliku od onih u Kini, koje izgledaju kao da se sire izvan svojih granica, pustaju svoje otrovne pipke u okolinu i guse je svojim sivilom, cinila se nekako slabasna i krhka, stijesnjena medju bezbrojnim planinski vrhuncima, i kao da se okolna, prijeteca dzungla nadvijala nad nju i pokusavala je ugusiti svojim zelenilom i zauvijek sakriti svaki trag njenog postojanja.
Kako je cesta bjezala sve dalje i dalje od Kine, kako su se sume i planine sve vise oslobadjale njenog zagusujuceg stiska i razmahivale u svojoj punoj moci, kao da se i negdje duboko u meni pocelo pokretati nesto na sto sam gotovo vec bio zaboravio. Nesto cemu treba mnogo vise zraka, nego sto zivot u Wuhanu moze pruziti. Nesto sto, da bi sutilo i da bi poluzaboravljeno na miru spavalo dolje u tami, redovito treba obesvjescivati litrama alkohola.
Post je objavljen 20.05.2007. u 10:56 sati.