Po mnogima jedan od najboljih suvremenih hrvatskih pjesnika, akademik Slavko Mihalić, preminuo je nakon duge i teške bolesti u 79. godini, u zagrebačkom Kliničkom bolničkom centru "Rebro".
Slavko Mihalić rodio se 1928. godine u Karlovcu, gdje je i završio realnu gimnaziju. Radio je kao tehnički crtač i novinar, urednik edicije poezije u "Lykosu" i "Književne tribine" te jedan od urednika časopisa "Telegram". Godine 1966. Mihalić pokreće reviju "Most" ("The Bridge"), a od 1987. glavni je urednik časopisa za književnost "Forum". Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika u dva mandata te redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Slavko Mihalić uživao je velik ugled među čitateljskom publikom, a posebno su ga cijenili književni kritičari i tumači književnosti.
Prvu zbirku poezije pod naslovom "Komorna muzika" Mihalić je objavio 1954. godine, a njom se predstavio kao egzistencijalistički pjesnik i pripadnik naraštaja tzv. "krugovaša". "Krugovaši" su bili prva poslijeratna (nakon II. svjetskog rata) generacija
Slavko Mihalić
hrvatskih književnika u razdoblju od 1952. do 1960. godine. Izraz "krugovaši" dolazi od tadašnjeg literarnog časopisa "Krugovi" koji je pokrenut 1952. godine, a čiji je prvi glavni i odgovorni urednik bio akademik Vlatko Pavletić, nekadašnji predsjednik Hrvatskog državnog sabora. U skupinu "krugovaša" uz Pavletića i Mihalića spadaju još i Nikola Milićević, Slobodan Novak, Zvonimir Golob, Josip Pupačić, Milivoj Slaviček, Miroslav Slavko Mađer, Irena Vrkljan, Ivan Slamnig, Vlado Gotovac, Zlatko Tomičić, Krsto Špoljar, Čedo Prica, Vesna Krmpotić i Antun Šoljan.
Književni kritičari često su uspoređivali Mihalićevo pjesništvo s onim najvećih hrvatskih modernih pjesnika - Silvija Strahimira Kranjčevića ili Tina Ujevića, napominjući da je pravi potomak "ojađenog zvona" velikog Tina Ujevića, s kojim dijeli istu ekstazu riječima i isti pathos postojanja. "U Mihalićevoj poeziji, koja se tematski vezuje za probleme čovjekove egzistencije, neprestano se isprepliću i uzajamno transformiraju moderno i tradicionalno, a čitateljska je publika prihvatila njegovu paradoksalnu misao, žalosni njegov pjev o poniženom čovjeku u doba totalitarizma te njegov svjež i bogat jezik", istaknuli su književni kritičari. U Mihalićevim novijim zbirkama očituje se i prosvjed protiv srpske agresije na Hrvatsku te pjesnikova ponesenost općom nesrećom - slikama razorenih hrvatskih gradova i nesrećama ljudi. Po mnogočemu, za književnu kritiku, Mihalić je "kraljević" suvremenog hrvatskog pjesništva.
Slavko Mihalić objavio je 20-ak zbirka poezije. Za pjesničko stvaralaštvo dobio je mnoge domaće i inozemne nagrade, primjerice Nagradu Matice hrvatske, Nagradu "Tin Ujević", Godišnju nagradu te Nagradu za životno djelo "Vladimir Nazor", "Goranov vijenac", književnu nagradu "Ivan Goran Kovačić" koju dodjeljuje Vjesnik, Nagradu Struških večeri poezije i dr. Sam ili u suradnji, sastavio je nekoliko antologija hrvatskog pjesništva te prevodio sa slovenskoga. Također, njegove su pjesme prevedene na 25 svjetskih jezika. Zaključno sa 2005. godinom, bibliografija Slavka Mihalića sadrži 25 zbirki poezije. U naslovu njegove posljednje zbirke pjesama pod naslovom "Posljednja večera" - može se tako, između redaka, naslutiti i određena simbolika
Post je objavljen 17.05.2007. u 18:50 sati.