Po mnogima jedan od najboljih suvremenih hrvatskih pjesnika, akademik Slavko Mihalić, preminuo je nakon duge i teške bolesti u 79. godini, u zagrebačkom Kliničkom bolničkom centru "Rebro".
Slavko Mihalić rodio se 1928. godine u Karlovcu, gdje je i završio realnu gimnaziju. Radio je kao tehnički crtač i novinar, urednik edicije poezije u "Lykosu" i "Književne tribine" te jedan od urednika časopisa "Telegram". Godine 1966. Mihalić pokreće reviju "Most" ("The Bridge"), a od 1987. glavni je urednik časopisa za književnost "Forum". Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika u dva mandata te redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Slavko Mihalić uživao je velik ugled među čitateljskom publikom, a posebno su ga cijenili književni kritičari i tumači književnosti.
Prvu zbirku poezije pod naslovom "Komorna muzika" Mihalić je objavio 1954. godine, a njom se predstavio kao egzistencijalistički pjesnik i pripadnik naraštaja tzv. "krugovaša". "Krugovaši" su bili prva poslijeratna (nakon II. svjetskog rata) generacija
Slavko Mihalić
hrvatskih književnika u razdoblju od 1952. do 1960. godine. Izraz "krugovaši" dolazi od tadašnjeg literarnog časopisa "Krugovi" koji je pokrenut 1952. godine, a čiji je prvi glavni i odgovorni urednik bio akademik Vlatko Pavletić, nekadašnji predsjednik Hrvatskog državnog sabora. U skupinu "krugovaša" uz Pavletića i Mihalića spadaju još i Nikola Milićević, Slobodan Novak, Zvonimir Golob, Josip Pupačić, Milivoj Slaviček, Miroslav Slavko Mađer, Irena Vrkljan, Ivan Slamnig, Vlado Gotovac, Zlatko Tomičić, Krsto Špoljar, Čedo Prica, Vesna Krmpotić i Antun Šoljan.
Književni kritičari često su uspoređivali Mihalićevo pjesništvo s onim najvećih hrvatskih modernih pjesnika - Silvija Strahimira Kranjčevića ili Tina Ujevića, napominjući da je pravi potomak "ojađenog zvona" velikog Tina Ujevića, s kojim dijeli istu ekstazu riječima i isti pathos postojanja. "U Mihalićevoj poeziji, koja se tematski vezuje za probleme čovjekove egzistencije, neprestano se isprepliću i uzajamno transformiraju moderno i tradicionalno, a čitateljska je publika prihvatila njegovu paradoksalnu misao, žalosni njegov pjev o poniženom čovjeku u doba totalitarizma te njegov svjež i bogat jezik", istaknuli su književni kritičari. U Mihalićevim novijim zbirkama očituje se i prosvjed protiv srpske agresije na Hrvatsku te pjesnikova ponesenost općom nesrećom - slikama razorenih hrvatskih gradova i nesrećama ljudi. Po mnogočemu, za književnu kritiku, Mihalić je "kraljević" suvremenog hrvatskog pjesništva.
Slavko Mihalić objavio je 20-ak zbirka poezije. Za pjesničko stvaralaštvo dobio je mnoge domaće i inozemne nagrade, primjerice Nagradu Matice hrvatske, Nagradu "Tin Ujević", Godišnju nagradu te Nagradu za životno djelo "Vladimir Nazor", "Goranov vijenac", književnu nagradu "Ivan Goran Kovačić" koju dodjeljuje Vjesnik, Nagradu Struških večeri poezije i dr. Sam ili u suradnji, sastavio je nekoliko antologija hrvatskog pjesništva te prevodio sa slovenskoga. Također, njegove su pjesme prevedene na 25 svjetskih jezika. Zaključno sa 2005. godinom, bibliografija Slavka Mihalića sadrži 25 zbirki poezije. U naslovu njegove posljednje zbirke pjesama pod naslovom "Posljednja večera" - može se tako, između redaka, naslutiti i određena simbolika
| < | svibanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST-PIŠE PROFESORICA I MAMA













">
MOJ HRVATSKI
zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatskim govorim
šapućem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve
Pajo Kanižaj


Molitva djeteta da bude televizor
Ti si tako dobar, Gospodine,
i štitiš svu djecu na zemlji;
za jednu te posebnu milost molim:
pretvori me u televizor
zato da bi se moji roditelji
brinuli za mene kao za njega,
kako bi s jednakim zanimanjem
gledali i mene kao i njega:
kao mama najdražu TV-priču
ili tata svoje dnevne vijesti.
Želio bih, Bože, da govorim
kao najavljivač programa:
kad on govori, cijela obitelj šuti,
svi ga žele čuti,
nitko ga ne prekida
i ne ušutkava.
Želio bih, Bože, na sebi
osjetiti onakvu brigu
kakvu moji roditelji pokazuju
kad televizor ne radi
jer hitno zovu majstora.
A ja bih želio biti televizorom
samo zato da postanem
najboljim prijateljem
svojim roditeljima
i njihovim glavnim junakom.
Molim te, Gospodine,
pretvori me u televizor
makar samo na jedan dan.